Tatin(b)Log

Kad me ljudi sretnu i pitaju za Tatu, obično im kažem u svom stilu: ma sve je ok, jebi ga, život ide dalje. Ne mogu priznati sebi, a kamo li drugima, da mi fali više od ičega. Da je njegov odlazak nešto najteže što sam morao preživjeti i da bih dao sve na svijetu da je još tu. Izbjegavao sam ići na groblje zadnjih godinu dana. Ma možda je samo na poslu — Libija, Alžir, Italija, negdje. Doći će, sigurno hoće… evo idući vikend… Zato sad sjedim na groblju ispod njegove slike i pišem ovo. Suze same tipkaju po ekranu mobitela. Na putu od HKD-a jer opet je početak festivala, kao i prošle godine, do groblja sam vozio sa suzama u očima. Znao sam što me čeka. Pitali su me prijatelji i kolege: pa kako to da nisi plakao na pogrebu? Nisam. Jebi ga, tako sam odgojen — da budem jak za ljude oko sebe, jer ako se ja raspadnem, sve će se raspasti. Naučio me to tata još davnih osamdesetih kad sam bio mali, a on je odlazio za Libiju. Ti si sad glava kuće i čuvaj mamu. Godinu dana me već u plućima stišće ...

  Jubilarni : BLOG 60 7. veljače 2026. Subota. Gledam u mobitel. 10:02. Gledam u Enu. Ona još uvijek žmiri, ali vidim joj onaj poluosmijeh na licu. U kući je tišina. Ne ona zlokobna tišina kad znaš da se upravo neka krema za guzu maže po televizoru, nego ona... ugodna, domaća tišina uz zvukove zveckanja žlica. Ljudi moji, dogodilo se. Dočekali smo taj dan. Sveti gral roditeljstva. Sjećate se mojih blogova od prije par godina? Onih o nespavanju, o buđenjima u 5 ujutro, o "tata, gladan sam" dok vani još ni pijetlovi nisu protegnuli noge? Sjećate se onih dana kad je odlazak na WC bio grupna aktivnost, a doručak je značio da ja glumim konobara, kuhara i čistača istovremeno za tri mala diktatora? E pa... jutros, iako su svi u nekom trenutku došetali do našeg kreveta i zaželjeli nam dobro jutro, i iako sam u 7:18 brisao najmlađu guzu... dogodilo se čudo. Jutros su se naša tri praščića – Noa, Neo i Mateo – probudili, tiho (koliko oni to mogu biti) otišli u kuhinju i... napravili si ...

Ljudi moji, službeno je.  Hrvatska birokracija je toliko napredna da je prešla igricu. Ušli smo u novu eru rodne ravnopravnosti za koju ni ja, kao otac trojice sinova, nisam bio spreman. Kao što neki od vas znaju, od 1. listopada ponovo koristim roditeljski dopust.  Kako smo Ena i ja roditelji trojice sinova i nismo iskoristili sve što nas pripada, malom istragom smo došli do toga da nam je ostalo 691 dan neiskorištenog, redovnog roditeljskog dopusta.  Čuvali smo to kao as u rukavu i sad je došao pravi trenutak da ga iskoristim. Noa je krenuo u prvi razred i s obzirom na sve promjene i izazove, odlučili smo da prvo ja koristim to pravo. I to u varijanti rada s polovicom radnog vremena što je tih 691 dan pretvorilo u potencijalnih čak 5 godina rada 4 sata dnevno! Tako sad svako jutro otpratim djecu u školu i vrtić i oko 12:30 tu sam da dočekam prvašića iz škole, pišem zadaće (i svađam se oko toga) i budem prisutan. Mislio sam si – super, iskoristit ću ono što mi po zakonu ...

Prije neki dan supruga i ja smo sudjelovali u parlaonici "Tata od zlata" o promjeni roditeljskih uloga u današnje doba… i zbilja je istina, sve više tata koristi roditeljski dopust, provode vrijeme s djecom, mijenjaju pelene, idu s djecom na preglede kod doktora itd… no sve više mi jedna stvar zvoni u glavi nakon te parlaonice. Većina nas koji smo bili na toj parlaonici više nemamo samo jedan posao. Uz svoj redovni posao svi radimo dodatno da bismo zapravo djeci, a i sebi, mogli priuštiti više. Pri tome ne mislim više stvari, nego više doživljaja, putovanja i boljih životnih uvjeta, kvalitetniju hranu i bolju edukaciju.  I sad mi nešto nije jasno. U redu, ja ću uskoro 42 godine napuniti, nisam u cvijetu mladosti 😂, ali u doba mog odrastanja nije bilo čudno da u obitelji radi samo otac. Kako smo došli do toga da rade oba roditelja i to ne jedan, već više poslova? i onda se mi brinemo o ravnopravnosti spolova. Trebali bismo se više brinuti o tome kakva budućnost čeka našu djec...

 Google fotografije su mi baš sinoć izbacile ovu sliku... kao da su znale da je već prošlo 7 mjeseci otkad Tata nije tu.  Od sinoć to pokušavam zaboraviti, ali ne ide. Toliko toga mu želim reći svaki dan. Kako je skoro cijeli moj život radio vani, pa se možda nismo čuli svaki dan, ali uvijek smo si bili dostupni kad je nešto zbilja važno ili kad si samo nedostajemo. Današnji polu neuspješni poziv s mojim Noom iz škole, koji sam završio sočnom psovkom me podsjetilo na jednu anegdotu.  Tata ju je često pričao, anegdota je iz kasnih devedesetih, kad je "mobitelizacija" tek počela u našim krajevima…  Jedan dan poslao sam mu SMS poruku: POŠTOVANI, DANA 3. 12. ĆE SE SKUPLJATI KRUPNI OTPAD U VAŠEM KVARTU. MOLIMO VAS DA STANETE NA VIDLJIVO MJESTO! I on mi je, vozeći se iz Trsta s posla, odgovorio u svojem stilu: P**KA TI MATERINA! Dođe Tata kući i dočeka ga mama Ružica ljuta k'o ris! "Sram te bilo! Kako si mogao sinu onako ružnu i prostačku poruku poslati!?" A ja, pokva...

Kad god odem na LinkedIn, dođe mi zlo.  Ipak, to je nužno zlo u današnjem poslovnom svijetu. S rastom reputacije u industriji zabave, primijetio sam kako mi strane tvrtke provjeravaju profil i iskustvo prije nego što me kontaktiraju. To je sasvim legitimno i ja sam naivno mislio da LinkedIn tome i služi, ali ne... Kao i sve danas, i LinkedIn je postao mjesto gdje razni "gurui" i influenceri svaku stvar predstavljaju kao najveće životno putovanje i lekciju. Drugačije generacije, drugačiji ciljevi Nedavno sam pročitao kako je nekoga bilo sram raditi za vrijeme studija, što me podsjetilo na srž problema današnje generacije. Svi bi odmah željeli biti barem rukovoditelji ili direktori, ako već ne mogu biti influenceri ili YouTuberi(podcasteri). Tako su mi se nedavno na natječaj za posao tehničara (početnika) javljali dečki s tek završenom srednjom školom koji traže veću plaću od mene kao voditelja s dvadeset godišnjim iskustvom.  Budimo iskreni, to je sasvim legitimno, al...

Nedjelje su obično bile dan kada se osjećala nervoza , dan kada bi se tata nakon ručka spremao za povratak u Italiju. Iako je sve bilo ispunjeno ljubavlju i šalom, ta bi se nervoza uvijek osjetila u zraku. Danas je nedjelja kada nam je mama došla na ručak, tradicionalni nedjeljni ručak, pečena kokica. Sve je naizgled isto, ali ništa zapravo nije. Osjećam neku težinu , nervozu... Nedjelje više neće biti iste. S ovog se puta tata neće vratiti, ali mi smo i dalje tu. Opet "sami". Mali Mateo je pojeo "tatinu" količinu hrane. Znam da bi s jedne strane tata bio ponosan "kako mali dobro jede", a s druge zabrinut/ljut na nas, govoreći: "Tako će si razvaliti stomak pa će biti debeo." Nasmijao sam se sam sebi razmišljajući kako su se vremena promijenila i kako ja nikada neću prevrnuti stol jer ručak nije zadovoljavajući. Zapravo sam se sjetio torte za moj četrdeseti rođendan koja nikako nije bila po mom guštu i kako je ove godine torta bila baš kako je ja...

Ako želite shvatiti bit života, ne morate čitati Tolstoja ili gledati filozofske dokumentarce. Dovoljno je da odete u najbliži dječji parkić. Tamo se, naime, odvija cijela drama ljudskog postojanja, sa svim svojim usponima, padovima i neizbježnim pelenama. Bebe i mame Parkićem dominiraju bebe. Leže u kolicima, vrište, smiju se, balave i rade sve ono što bebe rade. U tom su stadiju života svi jednaki: bezbrižni, nesvjesni i potpuno ovisni o drugima, dok mame blaženo ali zabrinuto prate svaki pokret svojeg malog blaga. Djeca Onda dolaze djeca. To su mali tirani koji trče, vrište, guraju se i otimaju igračke. Oni su na vrhuncu svoje moći, uvjereni da je cijeli svijet njihov i da im nitko ništa ne može. U toj fazi života, najvažnije je biti prvi, najglasniji i najjači. Penzioneri Na kraju, tu su penzioneri. Oni sjede na klupama, promatraju svijet i komentiraju kako je sve bilo bolje u njihovo vrijeme. Oni su mudri, iskusni i pomireni sa sudbinom. U ovoj fazi života, najvažnije je imati dob...

Dragi moji Noa, Neo i Mateo. Znam da vam je često zbunjujuće da vam tata dok ste još ovako mali pokušava svakodnevno usaditi neke vrijednosti koje sam naučio kroz život, ali vjerujem da će vam to jednog dana pomoći. Zato ću ponekad ovako samo za vas zapisati te stvari u blog da ih imate.  Četrdeset godina je iza mene, bliži mi se i četrdeset i prvi rođendan. Skoro dvadeset i tri godine sam na ovaj ili onaj način na tržištu rada. Zadnjih desetak godina i na rukovodećim pozicijama te vlasnik privatne firme (koja se zove Neo po tebi da ne zaboraviš) koja surađuje na velikim međunarodnim projektima. I bez obzira na svo iskistvo, tek zadnjih godinu dana sam počeo primjenjivati ovih 7 "pravila" koja su mi se iskristalizirala kroz sve sve godine. Zato ih sada pišem vama da ih imate, možda budete pametniji od vašeg tate i krenete ih primjenjivati ranije, za svoje dobro. 1. Nisi odgovoran za tuđu sreću. Pusti ih da budu nesretni. 2. Nisi odgovoran za to da li ljudi razumiju tvoje izbo...

Gdje smo došli kao društvo kad majka jednog tinejdžera izjavi: “Prije mjesec i pol dana je mene i majku zatočio u stanu, uzeo nam je mobitele, ključeve... Noćima smo spavali u strahu, napravili smo sve što smo mogli da se to dijete spasi.” Krivo je ovo “moderno i napredno” društvo, odgoj djece “nježne ruke”, puštanje djece da nas manipuliraju i sami sebe odgajaju jer je tako lakše. Sustavno ubijanje figure oca u svakom pogledu. Otac je od uvijek bio korektivni sustav u odgoju, otac je pojam uzroka i posljedice. Muškarci moraju biti jaki i sposobni za nasilje da bi zapravo mogli biti nježni. Jer zapravo si jak tek onda kad si sposoban za užasne stvari ali ih svjesno ne radiš i sprječava psihopate da naprave ovakve horore. Potrebni su nam ljudi sposobni da ovakve izopačene bolesnike koji ozljeđuju slabe i nemoćne stave na mjesto. Ali mi smo i to ukinuli, kod nas je zavladao “permisivni odgoj” ili društveno prihvaćeno zapuštanje onog najvažnijeg, naše djece. Kad dijete nema uzor u svojoj ...

Kad mi sinovi malo narastu volio bi imati ovakav razgovor s njima o ljubavi. Najiskrenije iz mog iskustva... Sine, jesi li znao da ćeš se vjerojatno zaljubiti tri puta tijekom svog života? Prva ljubav obično se dogodi kad si prilično mlad. S vremenom će te se udaljiti, često zbog nečeg vrlo trivijalnog. Kada pogledaš unatrag, nećeš ni biti siguran je li to uopće bila prava ljubav, ali biti će to tvoje prvo razumijevanje ljubavi... Druga ljubav je teža.  To je ona koja te uči. Dolazi s puno boli i izazova. Tijekom tog vremena naučiti ćeš puno o ljubavi ali i sebi. Što ti se sviđa i što ti se ne sviđa. Počinješ razlikovati dobro od lošeg. Postaješ oprezniji i precizniji u onome što želiš i što sigurno više ne želiš u ljubavi(i životu).  I tada dolazi treća ljubav, ona neočekivana.  U trenutku kad prihvatiš da možeš živjeti i sam... Iznenadi te rušeći sve obrane koje si izgradio. Odjednom shvatitiš da duboko voliš nekoga na način na koji nisi ni mogao zamisliti. Iznenađujuće...

Zajebano je u životu, a posebno u vezama i poslu, biti kratkovidan. Treba se potruditi vidjeti širu sliku koliko god je to moguće.  Nestvarno mi je da odrasli ljudi, profesionalci k tome, mogu ponekad biti tako kratkovidni i uskogrudni.  Nisam ni sam pametan je li moj pogled na svijet prokletstvo ili blagoslov.  Često se pitam - koju to lekciju nisam naučio da mi život donosi ciklički iste situacije i ljude.  Svakim se danom sve više borim s vlastitim korijenima i sigurnim/poznatim zonama. Siguran posao, poznati grad, poznato okruženje...  Nažalost ili nasreću, svako toliko izletim u neke "nesigurne" avanture,  toliko iznad svog poznatog okruženja i tamo plivam toliko slobodno i sretno da me iskreno bude pomalo strah. Tamo žive neki drugi ljudi i neke druge situacije i neko poštovanje koje, tek u tom trenutku shvatim, u svom okruženju ne dobivam - ma koliko se trudio.  Zajebano je to.  Pri tome ne mislim na ovu jadnu dopaminsku ovisnu vezu koju im...

Ova godina je bila teška. S tom rečenicom bi bilo najbolje započet i završit. No, ne bi to bio ja a da ne filozofiram i zapetljam. Jednostavno od početka godine sve kao da je malo pomaknuto. Čega god se ulovim ispadne nekako off. Jednostavno ništa nije uspjelo 100%. Što osobi koja je control freak kao ja stvara dozu neprolazne tenzije. Što se više godina bliži svome kraju, tako me sve više i više žulja sve što se događa. Ako sam i imao neki privid kontrole života i stvari oko sebe tako mi.je sad postalo potpuno jasno da je to potpuno iracionalni. Ne kontroliramo ništa, pa čak ni sebe.  Jezik mi je ponovo brži od mozga i svo vježbanje šutnje kao da mi se vratilo kao jojo efekt nakon loše dijete. U mom slučaju verbalne dijete. Prije neki dan sam doživio kap koja je prelila ne čašu nego cisternu. Totalni nekontrolirani agresivni meltdown, fuzijska relacija bez kontrole, moj mali osobni Černobil. Nije mi se tako nešto dogodilo godinama. Sve sam više svjestan da nikada neću uspjeti u to...

  Draga Nina, 25.9. će biti godinu dana da te nema u ovoj našoj dimenziji ali svakim danom osjećam da si tu s nama.  Svakodnevno ti poželim ispričati neki aktualni događaj i čuti što ćeš mi reći svojim predivnim blagim glasom, onda se sam sebi nasmijem. Naravno da znaš sve što znam i u glavi mi zvone tvoje riječi: budi nježan prema svijetu… Ena i ja gledamo nastavak Sex i grada, Faca je preselio na drugi svijet i pazi sad: Carrie i Aidan su napokon zajedno!! Iako na kraju opet nisu, on ima tri sina i najmlađi ima problema pa je Aidan zamolio Carrie da mu da 5 godina pauze …  Carrie je prodala svoj stan, tj. zapravo opet nije nego ga je iznajmila mladoj sexy umjetnici. Poetika je tu, stan će nastaviti živjeti svoj život s jakim ženama koje su si uništile život i generacijama žena nakon njih. Jebena nerealna očekivanja.  Pojavila se i Samantha ali samo na minutu i to telefonskim pozivom. Nekako je simbolično da nema mjesta za nju kao jedinu konkretnu i iskreno jaku žen...

Ovo dugo toplo ljeto donijelo je sa sobom neke velike gubitke zbog kojih ću ga doživotno pamtiti.    Zapravo, cijela ova godina sa sobom nosi neki miris promjene u zraku.   Od kad sam se vratio na posao početkom svibnja, nakon šest mjeseci roditeljskog dopusta, bilo mi je jasno da će i na poslovnom planu sve biti drukčije.   Festival smo odradili odlično ali nam se prvi put dogodilo da otkazujemo predstavu sat vremena prije termina izvedbe. Razlog je bio užasni događaj u školi u Srbiji.   Nedugo nakon toga sam shvatio da smo izgubili veliki projekt obnove, na kojem radimo doslovno godinama.  Zatim jedna od najdražih i najkompetentnijih kolegica s kojima sam ikada radio daje ostavku i odlazi.    Sve to skupa stvara neku dodatnu težinu svakodnevnog poslovnog funkcioniranja. Ovo ljeto nisam koristio godišnji da bi se kolege koji su morali povući i za mene, zadnjih šest mjeseci, dobro odmorili.    Svemir me i tu odlučio nagraditi tako da mi ...