"Fali vam još samo curica..." i malo jebenog obzira
Nemam energije. Doslovno nemam snage ovo pisati. Tipkam ovo više iz nekog očaja i potrebe da povučem crtu, jednom zauvijek, nego iz neke spisateljske inspiracije.
Ovaj mjesec nam se srušio svijet. Ena je doživjela spontani...
To je rečenica koju nitko ne želi izgovoriti naglas, a kamoli napisati. To je ona tišina koja ti se useli u kuću, ona bol o kojoj se u ovom našem društvu ne priča, jer eto, "događa se".
Najgore od svega? Dan kada je sve to počelo, taj fizički i emotivni pakao, nismo mogli ostati u krevetu, zagrliti se i odbolovati. Morali smo odraditi obiteljske obaveze. Enin brat je krstio sina, teta Ena nije mogla propustiti krštenje i prvi rođendan svog prvog nećaka. Možete li uopće zamisliti taj nadrealni, okrutni kontrast? Gledaš taj novi život, pjevaš sretan rođendan, držiš se na nogama za obitelj, a iznutra se raspadaš i gubiš. Ena je to odradila. Stisnula je zube i preživjela taj dan jer obitelj ne staje, život ne staje. I po tko zna koji put sam shvatio da su žene jači spol. Ne jači. Nadljudski. Ja sam pored nje mogao samo stajati i osjećati se potpuno bespomoćno.
A onda, usred svega toga, usred našeg kaotičnog života u kojem Ena i ja gradimo uspješne karijere, žongliramo s tri mala hahara, Noinom školom, Neovom energijom i Mateovim forama... dođe onaj neizbježni, klasični balkanski trenutak.
Nađe se netko pametan, netko tko gura nos tamo gdje mu nije mjesto, pa uz osmijeh i tapšanje po ramenu ispali:
"A kad će četvrto? Ajde, ajde, sad vam fali još samo curica!"
E pa, da vam kažem nešto potpuno iskreno. Nešto što sam davno napisao u jednom draftu koji nikad nisam objavio, a koji su naši djedovi i bake jako dobro znali koristiti za duševni mir:
Odjebite s takvim pitanjima. Zauvijek.
To guranje nosa u tuđe maternice, u tuđe krevete i tuđe planove mora prestati. Vi ne znate što se događa iza nečijih zatvorenih vrata. Ne znate guta li ta žena suze dok vam se pristojno smješka na vaše "kad će curica". Ne znate je li taj par upravo izgubio bebu, bore li se s neplodnošću, jesu li na rubu fizičkog i psihičkog sloma od umora ili su jednostavno odlučili da im je dosta.
Smatramo se jako naprednim društvom, a još nismo naučili osnovnu kulturu: tuđi reproduktivni organi nisu tema za vašu razbibrigu uz kavu.
Mi smo sretni. Imamo jedno drugo. Imamo naša tri predivna praščića. Borimo se za njih i svoje karijere usprkos tome što je to u ovoj državi život s troje djece sport za ekstremne mazohiste. I to nam je dovoljno. Mi smo dovoljni.
A svima vama, dragi roditelji i parovi koji ovo čitate, koji ste kroz ovaj pakao prošli u tišini, glumeći da ste dobro dok su vas rešetali istim glupim pitanjima – vidim vas. Niste sami.
Idući put kad vas netko pita kad će curica, četvrto, peto ili prvo... slobodno ih u moje ime pošaljite u tri krasne. Ja častim.
Primjedbe
Objavi komentar