Nedjelje su obično bile dan kada se osjećala nervoza, dan kada bi se tata nakon ručka spremao za povratak u Italiju. Iako je sve bilo ispunjeno ljubavlju i šalom, ta bi se nervoza uvijek osjetila u zraku.
Danas je nedjelja kada nam je mama došla na ručak, tradicionalni nedjeljni ručak, pečena kokica. Sve je naizgled isto, ali ništa zapravo nije. Osjećam neku težinu, nervozu... Nedjelje više neće biti iste. S ovog se puta tata neće vratiti, ali mi smo i dalje tu. Opet "sami".
Mali Mateo je pojeo "tatinu" količinu hrane. Znam da bi s jedne strane tata bio ponosan "kako mali dobro jede", a s druge zabrinut/ljut na nas, govoreći: "Tako će si razvaliti stomak pa će biti debeo." Nasmijao sam se sam sebi razmišljajući kako su se vremena promijenila i kako ja nikada neću prevrnuti stol jer ručak nije zadovoljavajući. Zapravo sam se sjetio torte za moj četrdeseti rođendan koja nikako nije bila po mom guštu i kako je ove godine torta bila baš kako je ja volim, ali njega nije bilo tu da je podijeli sa mnom, kao i puno puta do sad u životu.
I tako sjedimo nas četvero Jovanovića i dvije Jovanovićke za stolom, dok Piko šeta oko stola kao morski pas koji kruži oko žrtve, čekajući da nekome ispadne komad mesa... Sve je isto, ali ništa isto nije...
Primjedbe
Objavi komentar