Tatin(b)Log

"Fali vam još samo curica..." i malo jebenog obzira Nemam energije. Doslovno nemam snage ovo pisati. Tipkam ovo više iz nekog očaja i potrebe da povučem crtu, jednom zauvijek, nego iz neke spisateljske inspiracije. Ovaj mjesec nam se srušio svijet. Ena je doživjela spontani... To je rečenica koju nitko ne želi izgovoriti naglas, a kamoli napisati. To je ona tišina koja ti se useli u kuću, ona bol o kojoj se u ovom našem društvu ne priča, jer eto, "događa se". Najgore od svega? Dan kada je sve to počelo, taj fizički i emotivni pakao, nismo mogli ostati u krevetu, zagrliti se i odbolovati. Morali smo odraditi obiteljske obaveze. Enin brat je krstio sina, teta Ena nije mogla propustiti krštenje i prvi rođendan svog prvog nećaka. Možete li uopće zamisliti taj nadrealni, okrutni kontrast? Gledaš taj novi život, pjevaš sretan rođendan, držiš se na nogama za obitelj, a iznutra se raspadaš i gubiš. Ena je to odradila. Stisnula je zube i preživjela taj dan jer obitelj ne sta...

Kad me ljudi sretnu i pitaju za Tatu, obično im kažem u svom stilu: ma sve je ok, jebi ga, život ide dalje. Ne mogu priznati sebi, a kamo li drugima, da mi fali više od ičega. Da je njegov odlazak nešto najteže što sam morao preživjeti i da bih dao sve na svijetu da je još tu. Izbjegavao sam ići na groblje zadnjih godinu dana. Ma možda je samo na poslu — Libija, Alžir, Italija, negdje. Doći će, sigurno hoće… evo idući vikend… Zato sad sjedim na groblju ispod njegove slike i pišem ovo. Suze same tipkaju po ekranu mobitela. Na putu od HKD-a jer opet je početak festivala, kao i prošle godine, do groblja sam vozio sa suzama u očima. Znao sam što me čeka. Pitali su me prijatelji i kolege: pa kako to da nisi plakao na pogrebu? Nisam. Jebi ga, tako sam odgojen — da budem jak za ljude oko sebe, jer ako se ja raspadnem, sve će se raspasti. Naučio me to tata još davnih osamdesetih kad sam bio mali, a on je odlazio za Libiju. Ti si sad glava kuće i čuvaj mamu. Godinu dana me već u plućima stišće ...

  Jubilarni : BLOG 60 7. veljače 2026. Subota. Gledam u mobitel. 10:02. Gledam u Enu. Ona još uvijek žmiri, ali vidim joj onaj poluosmijeh na licu. U kući je tišina. Ne ona zlokobna tišina kad znaš da se upravo neka krema za guzu maže po televizoru, nego ona... ugodna, domaća tišina uz zvukove zveckanja žlica. Ljudi moji, dogodilo se. Dočekali smo taj dan. Sveti gral roditeljstva. Sjećate se mojih blogova od prije par godina? Onih o nespavanju, o buđenjima u 5 ujutro, o "tata, gladan sam" dok vani još ni pijetlovi nisu protegnuli noge? Sjećate se onih dana kad je odlazak na WC bio grupna aktivnost, a doručak je značio da ja glumim konobara, kuhara i čistača istovremeno za tri mala diktatora? E pa... jutros, iako su svi u nekom trenutku došetali do našeg kreveta i zaželjeli nam dobro jutro, i iako sam u 7:18 brisao najmlađu guzu... dogodilo se čudo. Jutros su se naša tri praščića – Noa, Neo i Mateo – probudili, tiho (koliko oni to mogu biti) otišli u kuhinju i... napravili si ...

Ljudi moji, službeno je.  Hrvatska birokracija je toliko napredna da je prešla igricu. Ušli smo u novu eru rodne ravnopravnosti za koju ni ja, kao otac trojice sinova, nisam bio spreman. Kao što neki od vas znaju, od 1. listopada ponovo koristim roditeljski dopust.  Kako smo Ena i ja roditelji trojice sinova i nismo iskoristili sve što nas pripada, malom istragom smo došli do toga da nam je ostalo 691 dan neiskorištenog, redovnog roditeljskog dopusta.  Čuvali smo to kao as u rukavu i sad je došao pravi trenutak da ga iskoristim. Noa je krenuo u prvi razred i s obzirom na sve promjene i izazove, odlučili smo da prvo ja koristim to pravo. I to u varijanti rada s polovicom radnog vremena što je tih 691 dan pretvorilo u potencijalnih čak 5 godina rada 4 sata dnevno! Tako sad svako jutro otpratim djecu u školu i vrtić i oko 12:30 tu sam da dočekam prvašića iz škole, pišem zadaće (i svađam se oko toga) i budem prisutan. Mislio sam si – super, iskoristit ću ono što mi po zakonu ...