Preskoči na glavni sadržaj

Dobrodošli u 2026., ja sam Aleksandra! 👋

Ljudi moji, službeno je. 

Hrvatska birokracija je toliko napredna da je prešla igricu. Ušli smo u novu eru rodne ravnopravnosti za koju ni ja, kao otac trojice sinova, nisam bio spreman.

Kao što neki od vas znaju, od 1. listopada ponovo koristim roditeljski dopust. 

Kako smo Ena i ja roditelji trojice sinova i nismo iskoristili sve što nas pripada, malom istragom smo došli do toga da nam je ostalo 691 dan neiskorištenog, redovnog roditeljskog dopusta. 

Čuvali smo to kao as u rukavu i sad je došao pravi trenutak da ga iskoristim. Noa je krenuo u prvi razred i s obzirom na sve promjene i izazove, odlučili smo da prvo ja koristim to pravo. I to u varijanti rada s polovicom radnog vremena što je tih 691 dan pretvorilo u potencijalnih čak 5 godina rada 4 sata dnevno!

Tako sad svako jutro otpratim djecu u školu i vrtić i oko 12:30 tu sam da dočekam prvašića iz škole, pišem zadaće (i svađam se oko toga) i budem prisutan. Mislio sam si – super, iskoristit ću ono što mi po zakonu pripada, biti podrška sinu i sve će ići glatko.

Predao sam sve papire. Ime: Aleksandar. Prezime: Jovanović. Spol: Muški. Zahtjev: Korištenje preostalog dijela roditeljskog dopusta. Sve je to prošlo kroz sustav, odobreno je, i čekao sam rješenje poštom. Rješenje koje potvrđuje da imam pravo na taj status do 26. siječnja.

I onda... stiže pošta. Ili točnije, stiže "Obavijest o prispijeću pošiljke" koju vidite na slici.


Primatelj: ALEKSANDRA JOVANOVIĆ.

Da. Dobro ste pročitali. Netko je zaključio da je statistički nemoguće da muškarac koristi roditeljski dopust za dijete u školi. Sustav je vjerojatno izbacio "Error 404: Mother Not Found". Mogu si točno zamisliti neku dragu tetu u pisarnici HZZO-a kako drži moje rješenje, gleda ime "Aleksandar" na papiru i vrti glavom: "Ma vidi ove kolegice, opet su tipfelere radile. Jadna žena, napisali su joj muško ime. Pa tko je vidio da tata koristi roditeljski dopust? Idem ja to ispraviti na koverti da poštar ne bude zbunjen." I hop – dodala slovo A.

I tako sam ja, bradati otac od 100 kila, postao Aleksandra.

Najbolji dio priče? Unutra, u koverti (koja je jučer nakon tjedan dana samo ubačena u sandučić iako su mi na pošti rekli da šalju natrag u HZZO), rješenje je ispravno! Unutra sam Aleksandar. Ali izvana... izvana sam morao proći tranziciju po hitnom postupku.

Hvala ti, sustave, što me podsjećaš da smo mi očevi koji koristimo svoja prava u Hrvatskoj još uvijek egzotične biljke. Toliko egzotične da nam sustav automatski mijenja spol čim zatražimo ono što nam pripada.

Tako da, ako me tražite, odazivam se na Saša, Tata, a od nedavno – i na Aleksandra. 💅

Ljubi vas (tata) Aleksandra!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Tata, nježni zaštitnik djece

Nisu samo tate super heroji i zaštitnici djece, to su i proizvodi koji pomažu nama tatama da se brinemo o svojoj djeci. Posebno to dolazi do izražaja kada se radi o njezi djece. Kako mi živimo u neboderu s centralnim grijanjem osim obaveznih ovlaživača zraka, za zdravlje dječje kože potrebna je i dodatna pomoć.  Noa se ugledao na svog tatu, nažalost, pa ima izrazito osjetljivu i suhu kožu. Tu nam u pomoć uskaču Lipikar proizvodi La Roche-Posay brenda. Baume AP-M balzam nam umiruje kožu i sprečava svrbež što nam super dođe, jer Noa se do sada redovito znao do krvi raščešati u zimsko doba godine. Osim balzama spas za mamu i mene je i kupka Syndet AP+ koja već za vrijeme kupanja ublažava nadraženost kože kod Noe i Nea, a bebu Matea nam štiti od pojave tjemenice. Nedavno smo otkrili i Lipikar Huile Lavante ulje za pranje kože pa smo i njega ubacili u kombinaciju kod kupnja pogotovo u zimskim, burnim i suhim mjesecima kada nam koža nastrada od vjetra.  Svi koji me poznaju znaju kol...

"Fali vam još samo curica..." i malo jebenog obzira

"Fali vam još samo curica..." i malo jebenog obzira Nemam energije. Doslovno nemam snage ovo pisati. Tipkam ovo više iz nekog očaja i potrebe da povučem crtu, jednom zauvijek, nego iz neke spisateljske inspiracije. Ovaj mjesec nam se srušio svijet. Ena je doživjela spontani... To je rečenica koju nitko ne želi izgovoriti naglas, a kamoli napisati. To je ona tišina koja ti se useli u kuću, ona bol o kojoj se u ovom našem društvu ne priča, jer eto, "događa se". Najgore od svega? Dan kada je sve to počelo, taj fizički i emotivni pakao, nismo mogli ostati u krevetu, zagrliti se i odbolovati. Morali smo odraditi obiteljske obaveze. Enin brat je krstio sina, teta Ena nije mogla propustiti krštenje i prvi rođendan svog prvog nećaka. Možete li uopće zamisliti taj nadrealni, okrutni kontrast? Gledaš taj novi život, pjevaš sretan rođendan, držiš se na nogama za obitelj, a iznutra se raspadaš i gubiš. Ena je to odradila. Stisnula je zube i preživjela taj dan jer obitelj ne sta...

Smije li roditeljstvo biti teško?

Smije li roditeljstvo biti teško?  Smije li brak (zbog dolaska djece) biti težak? Smije li se to sve reći naglas? A zapisati negdje? Ne, ne žalim se! Da! Sam sam si ih radio. Da, nitko me nije tjerao da se vjenčam s Enom kad je ostala trudna. Ovo ljeto me zbilja izmorilo više nego ikad išta do sada. Svako putovanje je borba, izlazak iz kuće borba, ulazak u stan borba, mijenjanje pelene borba, pranje kose djeci... Svjetski rat! Opet ponavljam, ne žalim se, samo moram to sve napisati na jednom mjestu da bih zadržao koliko toliko zdravi razum.  vidi se umor ali nadam se i neizmjerna ljubav Sretan sam čovjek! Zbilja jesam. Imam predivnu (kao osobu a i fizički) i mladu (aha! tu se malo hvalim) partnericu. Dvojicu preslatkih i živahnih sinova te trećeg na putu. Dobar posao, prosječnu plaću, super kolege (zbilja, rijetko se nađu takvi ljudi na okupu), vlastiti stan s pogledom na more (hvala mama i tata), veliki auto da svih (uskoro) 5 stanemo u njega i živim u gradu koji nije velik, ...