Kad me ljudi sretnu i pitaju za Tatu, obično im kažem u svom stilu: ma sve je ok, jebi ga, život ide dalje. Ne mogu priznati sebi, a kamo li drugima, da mi fali više od ičega. Da je njegov odlazak nešto najteže što sam morao preživjeti i da bih dao sve na svijetu da je još tu.
Izbjegavao sam ići na groblje zadnjih godinu dana. Ma možda je samo na poslu — Libija, Alžir, Italija, negdje. Doći će, sigurno hoće… evo idući vikend…
Zato sad sjedim na groblju ispod njegove slike i pišem ovo. Suze same tipkaju po ekranu mobitela. Na putu od HKD-a jer opet je početak festivala, kao i prošle godine, do groblja sam vozio sa suzama u očima. Znao sam što me čeka.
Pitali su me prijatelji i kolege: pa kako to da nisi plakao na pogrebu? Nisam. Jebi ga, tako sam odgojen — da budem jak za ljude oko sebe, jer ako se ja raspadnem, sve će se raspasti. Naučio me to tata još davnih osamdesetih kad sam bio mali, a on je odlazio za Libiju. Ti si sad glava kuće i čuvaj mamu.
Godinu dana me već u plućima stišće tuga za koju nisam ni mislio da je moguća. Ona teška praznina koja ti sjedne na prsa i ne miče. To što se dogodilo me totalno izbilo iz cipela. Cijeli život znam da život nije fer — ali jebem ti sve, pa deset dana prije rođendana i deset dana prije penzije. Pa da svemir nema smisla za humor.
Tata je stalno govorio: samo da dočekam tu penziju, da znam da je moja Beštija na miru, pa mogu i umrijeti.
E živote, klaune moj…
Izbrisao sam njegov hrvatski broj iz imenika. Pustio sam samo talijanski. “Tata Italija” — kao da je tamo u Parmi i doći će za vikend. Ali taj vikend već godinu dana nije došao.
Ima dana kad se osjećam neopisivo sam. Kad mi treba okrenuti Tata Italija u mobitelu da mi samo nešto kaže i nasmije me. I onda dođu oni trenuci kad sam jednostavno bijesan — ljut što život ide, gazi naprijed, kao da se ništa nije dogodilo.
Izvana to izgleda sasvim ok. Guram, radim, veselim se sa svojom obitelji, sinovi rastu. Ali unutra, u dubini duše, stalni su flashbackovi, sjećanja na taj zadnji dan koja ne mogu ugasiti ma koliko se trudio. Ako i uspijem tokom dana, proganjaju me noću, u snovima.
Već godinu dana postoje dvije verzije mene: onaj ja koji sam bio prije nego što je Tata umro, i ovaj ja danas.
Da mi je samo još pet minuta.
Da mu kažem koliko ga volim. Koliko sam mu zahvalan. I da apsolutno ništa u mom životu ne bi bilo moguće bez njega.
Nisi zaslužio takav kraj 💔
Primjedbe
Objavi komentar