Kako izgleda život sa ženom koja ne poznaje granice

Naslijeđe, majčinstvo i visoki C: Kako izgleda život sa ženom koja ne poznaje granice

Često me drugi roditelji pitaju kako izgleda naša svakodnevica s troje djece. Obično im kažem da pokušaju zamisliti savršeno ugođen simfonijski orkestar koji svira usred najluđeg dječjeg rođendana. Uz trojicu dječaka u kući od osam, sedam i pet i pol godina, Noa, Neo i Mateo brinu se da razina decibela kod nas nikada ne pada. Jutra su čisti, istinski kaos: pakiranje užina, traženje tenisica i žongliranje obavezama.

A onda, usred te jurnjave, stoji ona. Moja Ena Žena!

Ove godine puni 30 godina i to je zadnja godina da ću spomenuti njene godine. Gledam je kako ujutro jednom rukom rješava logistiku za svoj obrt Top Note Events, drugom odgovara na mailove Rotary kluba Sv. Vid, dok se u glavi već prebacuje na probe u Zboru Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Šest dana u tjednu, svaki dan, ritam koji melje.

Mnogi u publici vide samo taj vanjski, završni sjaj. Vide vrhunsku glazbenicu koja je magistrirala solo pjevanje na Muzičkoj akademiji. Vide impresivan niz priznanja, poput dviju prvih nagrada na natjecanju HDGPP te prve nagrade na međunarodnom natjecanju „Stojan Stojanov". Vide karizmatičnu ženu koja je dominirala pozornicom u operama kao što su „Dido and Aeneas", „Elektra" i „Manon Lescaut".

Ali ono što rijetki znaju jest težina i dubina iz koje taj glas zapravo dolazi. Njezin pravi pokretač nije samo ambicija, već jedno duboko, nesalomljivo naslijeđe.

Enin otac bio je kazališni operni solist velikih uloga. Čovjek čiji je glas ispunjavao dvorane i izazivao trnce, sve dok ga tumor na mozgu nije zaustavio na samom vrhuncu snage. Preživio je, izvukao je živu glavu u najvažnijoj životnoj bitci, ali oštećenje zvukovoda tijekom operacije značilo je da nikada više neće moći pjevati na svojoj nekadašnjoj razini.

Ta nepravda, taj naglo prekinuti let, ostavio je tišinu. Tišinu koju Ena danas ispunjava.

Kada stane na pozornicu i izvodi sakralna djela i lied, što joj je uz operne nastupe najveća strast, ona ne pjeva samo za sebe. Kada pjeva zahtjevne dionice iz Pergolesijeve „Stabat Mater" ili Vivaldijeve „Glorie", ona pjeva i za njega. Nastavlja tamo gdje je on nepravedno morao stati. Njezin glas je produžetak njegovog sna.

Najbolji dokaz te naše specifične realnosti, u kojoj se sudaraju visoka umjetnost i roditeljstvo, dogodio se baš nedavno, 2. kolovoza na njenom solističkom koncertu na Lošinju. Ena pjeva u prepunom dvorištu predivne kuće Betanija. Atmosfera je čarobna, publika uživa, a naša tri sina prate koncert s prozora naše sobe. U jednom trenutku, u pauzi između pjesama, odozgo se čuje kako Mateo onako "šapćući" na sav glas dovikuje: "Tata, tata!!... ja bi kruha i nutelle!" Publika se nasmijala, a za mene nije bilo druge nego da se dignem iz prvog reda i odem napraviti sendviče s kruhom i Nutellom. Jer to je naš život i ne bi ga mijenjao za ništa.

Često čujem kako ljudi u umjetničkim krugovima znaju reći da majčinstvo usporava karijeru. Trudnoće su je na papiru možda natjerale na kratke pauze i produljenje studija. Ali u stvarnosti? Majčinstvo joj je dalo emociju, snagu i interpretativnu dubinu koju vas nijedna glazbena akademija na svijetu ne može naučiti. Njezin glas danas ima težinu žene koja zna što znači donijeti život na svijet, boriti se za svoju obitelj, nositi se s uspjesima i gubitcima, mazati Nutellu usred koncerta i voljeti bez kompromisa.

Zato, kada je gledam danas, na pragu njezinih tridesetih, više ne vidim samo nevjerojatnu majku trojice dječaka i spretnu poduzetnicu. Vidim izgrađenu, zrelu solisticu. Vidim ženu koja je prerasla okvire ansambla i koja je spremna u potpunosti preuzeti pozornicu. Ne samo zato što to svojim talentom i radom zaslužuje, već zato što istinski poziv, poduprt nevjerojatnom ustrajnošću i očevim naslijeđem, na kraju nitko ne može utišati.

Ma koliko to zločeste komentatorice ispod mojih blogova na društvenim mrežama pokušavale.