Prije neki dan supruga i ja smo sudjelovali u parlaonici "Tata od zlata" o promjeni roditeljskih uloga u današnje doba… i zbilja je istina, sve više tata koristi roditeljski dopust, provode vrijeme s djecom, mijenjaju pelene, idu s djecom na preglede kod doktora itd… no sve više mi jedna stvar zvoni u glavi nakon te parlaonice.
Većina nas koji smo bili na toj parlaonici više nemamo samo jedan posao. Uz svoj redovni posao svi radimo dodatno da bismo zapravo djeci, a i sebi, mogli priuštiti više. Pri tome ne mislim više stvari, nego više doživljaja, putovanja i boljih životnih uvjeta, kvalitetniju hranu i bolju edukaciju.
I sad mi nešto nije jasno. U redu, ja ću uskoro 42 godine napuniti, nisam u cvijetu mladosti 😂, ali u doba mog odrastanja nije bilo čudno da u obitelji radi samo otac. Kako smo došli do toga da rade oba roditelja i to ne jedan, već više poslova? i onda se mi brinemo o ravnopravnosti spolova. Trebali bismo se više brinuti o tome kakva budućnost čeka našu djecu ako mi već sad radimo dva posla. Pritom se radi o visoko obrazovanim ljudima, dokazanim stručnjacima u svojim poljima s “the karijerama” iza njih… nešto je zbilja pošlo po krivu. A s druge strane, fizički ne radimo toliko pa ipak nam ostane energije da se s djecom igramo na podu i ravozimo ih po raznoraznim aktivnostima.
Na toj parlaonici je bila i jedna baka, koja je potpuno zdravorazumski zaključila da ispada da mislimo da je njena generacija nas loše odgojila jer nam nisu pružali sve ono što mi pružamo ili pokušavamo pružiti svojoj djeci. Ja se ne slažem s time, ne postoji bez veze ona uzrečica: "Sjebali smo mi vas, pa ćete i vi vašu djecu…" samo na neki drugi način :) .
Vremena se drastično mijenjaju. Samo u mojih četrdesetak godina na ovom planetu se svijet toliko promijenio da kad se sjetim svog odrastanja u osamdesetima i devedesetima ponekad pomislim da me sjećanje vara. O internetu i mobitelima neću ovaj put.
Kako je moguće da u kvartu više nema hrpa djece između 5 i 16 godina koja svaki dan zajedno vani igraju nogomet, skrivača, lastik… Moj sin je krenuo u prvi razred, a da ni jednom nije sam izašao u kvart se poigrati s drugom djecom iz ulice. Em nema djece, em se izlazak u kvart sveo na to da su djeca u parku dok ih mame s klupica gledaju.
To u naše doba nije postojalo, mame su pile kavu i pušile kod susjede dok smo mi otkrivali naš mikrokozmos. Gradili smo kućice na drvu u našoj kvartovskoj šumi, luk i strijelu, pucali karabit, pili iz vodu iz gumene cijevi kod susjeda u vrtu (ni tog vrta nema više)… danas bi nam socijalna služba došla doma da mi to djeca rade. Možda taj civilizacijski napredak ipak nije baš napredak koji nam je trebao.
Jako mi je žao što nisam svojoj djeci uspio pružiti to djetinjstvo koje sam ja imao. Mislim da bih im najbliže tome mogao priuštiti samo da smo preselili negdje na selo. Gradovi su postali jako čudni, pa čak i moja Rijeka, koja je uvijek bila tako otvorena i raznolika. Sjećam se kad je i moj tata '88. zaključio da centar grada u kojem smo živjeli više nije dobar za mene pa smo se preselili “na selo”. To selo je bilo niti dva kilometra dalje, gdje i dan-danas živim sa svojom obitelji. Samo, taj centar grada se preselio i kod nas, stabla su se posjekla, vrtovi su nestali, preko šume gdje sam se naučio popeti na stablo danas prolaze dvije trake zaobilaznice. I kao šlag na kraju prije neki dan dobijem prigovor iz škole zašto mi sin prvašić nakon 3 mjeseca škole sam ujutro ide u školu, iako mu je ta ista škola doslovno u dvorištu zgrade i da bi ušao u školu mora prijeći jedan pješački prijelaz u jednosmjernoj ulici…
Ponavljam misao od prije:
Možda taj civilizacijski napredak ipak nije baš napredak koji nam je trebao, a možda zapravo ni nije napredak.
Primjedbe
Objavi komentar