Ovo dugo toplo ljeto donijelo je sa sobom neke velike gubitke zbog kojih ću ga doživotno pamtiti.
Zapravo, cijela ova godina sa sobom nosi neki miris promjene u zraku.
Od kad sam se vratio na posao početkom svibnja, nakon šest mjeseci roditeljskog dopusta, bilo mi je jasno da će i na poslovnom planu sve biti drukčije.
Festival smo odradili odlično ali nam se prvi put dogodilo da otkazujemo predstavu sat vremena prije termina izvedbe. Razlog je bio užasni događaj u školi u Srbiji.
Nedugo nakon toga sam shvatio da smo izgubili veliki projekt obnove, na kojem radimo doslovno godinama. Zatim jedna od najdražih i najkompetentnijih kolegica s kojima sam ikada radio daje ostavku i odlazi.
Sve to skupa stvara neku dodatnu težinu svakodnevnog poslovnog funkcioniranja.
Ovo ljeto nisam koristio godišnji da bi se kolege koji su morali povući i za mene, zadnjih šest mjeseci, dobro odmorili.
Svemir me i tu odlučio nagraditi tako da mi je ispravljač napona od klime s kojom se borimo već godinama prije neki dan doslovno eksplodirao u glavu. Ostavivši naših preko 4500 m2 zgrade bez hlađenja u centru toplinskog vala. Temperatura u zgradi je trenutno iznad 30 stupnjeva uz vrlo visoki postotak vlage. To bi još bilo podnošljivo da nam nisu na rezidenciji plesači koji koriste zadnja dva tjedna kolovoza da bi dovršili predstavu koja izlazi u rujnu.
Pišem o poslovnom djelu jer se nekako pribojavam toga što trebam napisati o privatnom…
Na poslovnoj strani je bilo još gubitaka.
Moja privatna firma za produkciju je izgubila jedan ogroman projekt u koji sam uložio dosta truda i vremena, eto i mene “malog” je dohvatio aftermath(posljedica) rusko/ukrajinskog rata. Sve je to dio života, bez uspona i padova nema ni rasta.
Ena i ja smo odlučili da naša tri praščića budu doma ovo ljeto, željeli smo iskoristiti vrijeme zajedno što bolje možemo. Tako smo zbilja puno išli na kupanje kad već nismo mogli zbog mog posla otići negdje na godišnji. Neo je počeo odlično plivati, Mateo je još plutavac s rukavicama a Noa kako koji dan. Srećom svih troje vole ići na more a posebno vole ići na Krk. Krk, otok mog djetinjstva. Mamina strana obitelji je iz Baške i tamo sam proveo veći dio svog ljetnog djetinjstva. Kad se iz Punta vozimo uzbrdo na planinski prijevoj Treskavac i zatim se otvori pogled na kanjon Vele rike, Bašku i Prvić u daljini, srce jednostavno drukčije zakuca. Osjećaj mi je još intenzivniji od onoga kad se iz Zagreba vraćam na “moj” Kvarner.
Na Bašćanskom groblju, sv. Ivan, stoljetno je dug trag naše obitelji, tamo mi je i baka Marija, a od jučer i djed Marijan, Jano zvani Covik.
Ta činjenica, briše sve one “probleme” i nedaće na poslovnom planu koje su me mučile ovo ljeto. To je sad sve tako nevažno.
Moja djeca su ostala bez pradjeda, mama bez tate a ja bez djeda. Djeda koji je svoje praunuke vozio na svom električnom motoru, djeda zbog kojeg sam odlučio da nikada neću napustiti svoj rodni kraj. Iako su nam životi bili potpuno drukčiji, pa možda i pogledi na svijet, to nikada nije stalo na put našoj ljubavi i razumijevanju. Sretan sam što si baš ti bio moj djed. Žao mi je što ti život nije bio lakši i bolji prema tebi. No, ako nešto mogu reći, to je da si ga živio po svojim pravilima i na tome ti se divim ma koliko se ne slagao s nekim tvojim odlukama. Nikada nisi nikog opterećivao svojim problemima a uvijek si bio spreman pomoći, nisu te bez veze zvali Covik (ne nisam krivo napisao, u Baški se govori Cakavica a ne Čakavica).
Mirno ti vječno more Noštromo moj.
Neka bude kako je Neo rekao: sliku smo ti pustili na Svetom Ivanu a ti ostaješ s nama zauvijek, među zvijezdama.
Vole te tvoji dečki Saša, Noa, Neo i Mateo
Primjedbe
Objavi komentar