Ako želite shvatiti bit života, ne morate čitati Tolstoja ili gledati filozofske dokumentarce. Dovoljno je da odete u najbliži dječji parkić. Tamo se, naime, odvija cijela drama ljudskog postojanja, sa svim svojim usponima, padovima i neizbježnim pelenama.
Bebe i mame
Parkićem dominiraju bebe. Leže u kolicima, vrište, smiju se, balave i rade sve ono što bebe rade. U tom su stadiju života svi jednaki: bezbrižni, nesvjesni i potpuno ovisni o drugima, dok mame blaženo ali zabrinuto prate svaki pokret svojeg malog blaga.
Djeca
Onda dolaze djeca. To su mali tirani koji trče, vrište, guraju se i otimaju igračke. Oni su na vrhuncu svoje moći, uvjereni da je cijeli svijet njihov i da im nitko ništa ne može. U toj fazi života, najvažnije je biti prvi, najglasniji i najjači.
Penzioneri
Na kraju, tu su penzioneri. Oni sjede na klupama, promatraju svijet i komentiraju kako je sve bilo bolje u njihovo vrijeme. Oni su mudri, iskusni i pomireni sa sudbinom. U ovoj fazi života, najvažnije je imati dobru klupu, udobne cipele i nekoga s kim možeš ogovarati susjede.
Dječji parkić je, dakle, savršena metafora za život. Svi mi prolazimo kroz iste faze: od bespomoćnih beba, preko razigranih klinaca, do mudrih staraca. I svi mi, na kraju, završimo na klupi, promatrajući kako novi klinci osvajaju svijet.
Primjedbe
Objavi komentar