Nedjelje su obično bile dan kada se osjećala nervoza , dan kada bi se tata nakon ručka spremao za povratak u Italiju. Iako je sve bilo ispunjeno ljubavlju i šalom, ta bi se nervoza uvijek osjetila u zraku. Danas je nedjelja kada nam je mama došla na ručak, tradicionalni nedjeljni ručak, pečena kokica. Sve je naizgled isto, ali ništa zapravo nije. Osjećam neku težinu , nervozu... Nedjelje više neće biti iste. S ovog se puta tata neće vratiti, ali mi smo i dalje tu. Opet "sami". Mali Mateo je pojeo "tatinu" količinu hrane. Znam da bi s jedne strane tata bio ponosan "kako mali dobro jede", a s druge zabrinut/ljut na nas, govoreći: "Tako će si razvaliti stomak pa će biti debeo." Nasmijao sam se sam sebi razmišljajući kako su se vremena promijenila i kako ja nikada neću prevrnuti stol jer ručak nije zadovoljavajući. Zapravo sam se sjetio torte za moj četrdeseti rođendan koja nikako nije bila po mom guštu i kako je ove godine torta bila baš kako je ja...
Ako želite shvatiti bit života, ne morate čitati Tolstoja ili gledati filozofske dokumentarce. Dovoljno je da odete u najbliži dječji parkić. Tamo se, naime, odvija cijela drama ljudskog postojanja, sa svim svojim usponima, padovima i neizbježnim pelenama. Bebe i mame Parkićem dominiraju bebe. Leže u kolicima, vrište, smiju se, balave i rade sve ono što bebe rade. U tom su stadiju života svi jednaki: bezbrižni, nesvjesni i potpuno ovisni o drugima, dok mame blaženo ali zabrinuto prate svaki pokret svojeg malog blaga. Djeca Onda dolaze djeca. To su mali tirani koji trče, vrište, guraju se i otimaju igračke. Oni su na vrhuncu svoje moći, uvjereni da je cijeli svijet njihov i da im nitko ništa ne može. U toj fazi života, najvažnije je biti prvi, najglasniji i najjači. Penzioneri Na kraju, tu su penzioneri. Oni sjede na klupama, promatraju svijet i komentiraju kako je sve bilo bolje u njihovo vrijeme. Oni su mudri, iskusni i pomireni sa sudbinom. U ovoj fazi života, najvažnije je imati dob...