Tatin(b)Log

U zadnje vrijeme se ponekad ulovim kako razmišljam o tome kakav će moj trio bebača biti kad odraste. Svo troje od najranije dobi imaju dosta izražene karaktere. Noa je blagi tihi treptavi plavooki medo. Neo je najsličniji meni,  najkraći opis bi bio Taz iz Looney Tunesa samo puno šarmantniji. Jedan tren te izludi i kad misliš da ćeš poluditi nabaci osmijeh i izvali nešto da zaboraviš sve što te naživciralo. Mateo, e Mateo hehe, on će biti vragolan, pogledajte samo ovaj pogled. Od kad sam i sam tata često se sjetim riječi moga tate: dijete se rodi s određenim karakterom a ti kao roditelj možeš malo ublažiti ili naglasiti te njegove mane/vrline. Nekako si mislim da zbilja ima pravo. Znam da su mi sinovi još maleni i da se opterećujem nepotrebno s time ali zbilja se nadam će mi biti ovoliko dragi i kad prođu svoje faze odrastanja, a posebno puberteta :) Tata i ja kad sam imao nekih 5-6 godina Tata i ja danas Već znam da ću jedan dan čitati ovaj tekst i sam sebi se smijati, a šta da radim

Drage mame, Piše vam jedan od onih tata koji se trudi biti vam podrška, roditelj, a ne dadilja. Vodim dijete u vrtić svaki dan, odlazim ranije s posla da bih ga pokupio iz vrtića. Spremam mu odjeću i obuću koju će odjenuti i odijevam ga ujutro. Kuham ili, budimo iskreni, ponekad i naručim ručak, brišem prašinu, usisavam, perem podove i prozore, iako mrzim iz dna duše, operem i suđe kad vidim da se izmaklo kontroli. Otkad imamo malu bebu, ne perem i ne sušim (u sušilici) robu da ne bih nešto od bebe ubacio s našom robom jer se mame na to jako ljute. Perem dude i bočice u sterilizatoru, noću radim bočice i nunam. Trudim se biti prisutan s djecom i igrati se s njima, mijenjam pelene i ljubim ručice, prstiće i glave kad padnu, ali nikada neću biti MAMA.  Jedna je MAMA. Zato vas MOLIM, mame, znam da ste umorne i na izmaku snaga i živaca, ali... Nemojte vikati na svoju djecu. Jednostavno to nemojte raditi, to ne vodi ničemu. Znam da je umor prešao sve granice i da kroz vikanje izlazi nemoć i

Ponekad se zapitam zašto sam djeci kupovao te silne krevete i krevetiće... i još gore, zašto sam sebi kupio super skupi, udobni, 30 cm debeli madrac. Spavam na *ebenom 3 cm debelom ikeea madracu na krevetu na razvlačenje jer eto niti je dno dijete ne želi spavati u svom krevetu ali im je super kad tata spava na krevetu na razvlačenje. Ali ne, nije da oni odmah žele spavati na mom super udobnom krevetu, a ne! Prvo maltretiramo tatu da nas uspava na dječjem krevetu, pa kad tata zaspi nakon dva sata uspavljivanja, onda se mi jedan po jedan preselimo na tatin krevet! To što tata pola dana izgubi dok mu se kičma ne poravna i počne normalno hodati to nema veze... Ali to nije sve(kako kažu reklame), tijekom noći se vratimo nazad i grlimo tatu i spavamo mu na ramenu da zna da ga volimo! Pa osim što tata ne može hodati drugi dan, ni ruke mu ne rade... Trenutno u stanu imamo 5 (P E T) kreveta (svakome članu obitelji po jedan) a svi spavaju na mom krevetu, osim mene!! kupit ću si nadmadrac za dj

Svaki tata prolazi kroz par faza u svom roditeljskom životu.  Prva faza : OMB OMB POSTAT ĆU TATA ! Zbunjen si i sretan si, svima govoriš da ćeš postati tata. Čudiš se slikama s ultrazvuka... Druga faza :  OMB OMB POSTAT ĆU TATA ! PANIKA! Nemam kune ušteđevine, pojma nemam što djeci treba. Ajme koliko stvari pišu ljudi po forumima da treba pripremiti za bebu... što je to izdajalica ?... Treća faza : POSTAO SAM TATA ! Taj trenutak u rodilištu kad ti babica da dijete u ruke... cijeli svemir se promijeni...  Četvrta faza :  JEDEM, SPAVAM, PLAČEM, KAKAM  Mislim da tu ne trebam ništa objašnjavati, samo ću dodati. Tu prvi put u životu shvatite značenje riječi iscrpljenost. I da, to što radi beba radiš i ti. Jedeš, spavaš, kakaš i plačeš Peta faza : ZVUKOVI Beba je dodala i nove stvari u svoj repertoar. Okreće se s leđa na trbuh i obratno. Proizvodi neke nove zvukove koje ti razumiješ i redovito imaš kompletne razgovore s bebom na njezine gugu gaga... Prijatelji koji sada smiju doći u posjet m

Dolazak treće bebe kao i sve ove godine je morao biti drukčiji nego sve do sada. Došao nam je Mateo puna tri tjedna prije termina.  Mislim da je namjerno gađao 25.11. tako da na Božić svi slave njegovih prvih mjesec dana na našem planetu. Hehehe Srećom mamina(Enina) intuicija je i ovaj put odradila svoj posao savršeno. 24. smo namontirali njegov budući  krevetić, Ena je spakirala kofer, čistili smo malo temeljitije... Ujutro smo probudili kao i obično od kad Neo ide u vrtić, oko 7. Njega sam pustio u vrtiću i otišao na posao. Na poslu smo radili stvar koju najviše mrzimo ove godine, opet smo smanjivali broj sjedala u gledalištu zbog novih mjera. Sa 530 na 240 pa na sadašnjih 70. Horor. Dok smo ljepili sjedala, spomenem ravnatelju kako imam osjećaj da bi Ena mogla roditi za koji dan, sve se nekako poklapa s dosadašnjim iskustvima. Naravno da me odmah poslao doma iako sam ja sigurno tvrdio kako neće baš danas roditi, hvala ti Edvine ❤️.  Kući me čekala pilates lopta koju mi je Ena pripre

Teška tema. Ma koliko teško bilo i koliko umorni i neispavani bili, ta mala klupka našeg DNK jednostavno daju neki osjećaj ispunjenja i sreće. Neka nova briga za koju dosad nismo znali da postoji, postala je sastavni dio našeg života, ali nije to ona paralizirajuća briga. To je jednostavno svijest o tome da još netko u životu ovisi o nama, nismo više samožive jedinke. Mene je dosta pogodilo i osjetio sam tu promjenu unutar nekoliko sati nakon što se Noa rodio. Osjetio sam da mi život više nikada neće biti isti i da je to ok, dolazi neki novi "level". Ena i ja smo još poseban slučaj. Kao što znate, unutar tri mjeseca od rođenja Noe, "napravili" smo i Nea. Kako nam ne bi bilo dosadno u životu, nekoliko mjeseci prije Neovog drugog rođendana stiže nam i treći sin Mateo.  Promjene su polako ali sigurno počele i prije nego se Noa rodio. Prvo sam prodao motor, pa zatim i "sportski" auto jer je bio gotovo dvosjed u kojeg je gotovo nemoguće ugurati sjedalicu za beb

Ove godine smo odlučili prijaviti Nou i Nea za vrtić (jaslice). Neo (godina i četiri mjeseca) je krenuo, a Noa (dvije i četiri mjeseca) nije dobio mjesto i na čekanju je iako su imali isti broj bodova (ne želim uopće ulaziti u logiku svega toga)... Neo spreman za prvi dan ! Sad se svakog jutra SVI budimo malo prije osam da bi Neo išao u jaslice. Ponekad idemo svi skupa, ali najčešće mama i Neo sami odrade odlazak u jaslice, a Noa i ja idemo po njega dok je mama na poslu. Kako je još razdoblje privikavanja djece na jaslice, plus korona, Neo je prvih tjedan dana bio maksimalno dva-tri sata u vrtiću. Sredinom drugog tjedna je odradio i prvo spavanje u vrtiću. Veseli se ići u vrtić ujutro ali se još više veseli kada ga dođemo pokupiti za doma hehe (tatin sin). Neo i mama ( i Mateo u trbuhu) na putu za vrtić Dok je Neo u vrtiću,  Noa i ja koristimo vrijeme za sebe. Šetamo, igramo se, odemo do parka, u dućan... Srećom još traje bablje ljeto pa uživamo biti vani.  Kako je Noa prije prvog rođe

I tako, čudna nam je ova dvije i dvadeseta. Počela je vrlo obećavajuće na raznim poljima. Ena se vratila na posao full time i to ju je učinilo zbilja sretnom. Ja sam dobio priliku raditi ogromni projekt izvan posla i to u smjeru u kojem želim da mi se karijera razvija… Malo smo bili u gužvi, kad je Ena ujutro na poslu, ja sam popodne i obratno. Djeca su dobro prihvatila novu situaciju i više - manje dobro napreduju. Neo je počeo hodati s nekih deset mjeseci, Noa je naučio skakati, imali smo neuspjeli pokušaj skidanja pelena, ali uglavnom pozitiva. Dok sam bio četiri dana na radnom putu radeći to što me jako veselilo, odjednom se ta korona počela pojačano pojavljivati svuda. U medijima, među ljudima, ali još je bila negdje daleko s ponekim slučajem u Europi. Nama nije bilo ni na kraj pameti kamo bi nas sve to moglo odvesti. Pa taman sam odradio puni Sava centar s više od 3600 ljudi u publici… Kad se sve činilo savršenim, planovi za poslovno ljeto su bili nestvarno dobri… Negdje u ta čet

Svemir nas je »nagradio« dvojicom nespavača. Za sve krivim svoju mamu, hehe. Ja sam kao beba bio loš spavač i pošteno sam nagnjavio svoje roditelje. Čak se i sjećam da sam kad sam imao nekih pet godina, radije gledao odjavnu špicu filma ili kako sam tada volio reći: »Ali mama, još slova idu!« Sjeo bih na pod i »gledao« slova i tako zaspao, sve samo ne u krevet. O igranju dok ne zaspim neću ni pričati da me ne bi i ta sudbina zadesila, hahaha. Tako mi je mama jednom prilikom kad sam već bio velik, rekla: Joj, neka ti dijete spava kao ti meni! I eto, želja joj se ostvarila i to duplo! Naravno da ne mislim ozbiljno kad kažem da nju krivim, očito su dečki naslijedili taj moj gen nespavanja. Kad se rodio Neo (mlađi), prva dva tjedna je spavao, kako se kaže, k’o beba! Ena i ja smo bili u šoku, naravno, ponadali smo se prerano i odmah nas je kaznilo . Noa se od rođenja redovito budi u intervalima od 15 minuta do rijetkih i odličnih razdoblja kada odspava i do dva sata u komadu. Najčešće

Prvo Šišanje (Neo i Noa prije šišanja) Nakon duge dvije godine i mjesec dana za Nou, i godinu i mjesec dana za Nea - išli smo na šišanje! I to ne bilo kamo, nego u pravi frizerski salon za odrasle. Super su to odradili, bili su dosta mirni pa je sve prošlo relativno brzo i relativno uspješno, hehe. Neo je dobio pravu mušku kratku frizuricu, a Noa izgleda kao da je ukrao frizuru srednjovječnoj gospođi koja noću spava s viklerima i mrežicom u kosi. (Noa nakon šišanja) Noa ima (imao je) predivnu gustu, kovrčavu kosu koja izgleda kao da smo mu radili pramenove. Baš mu se nekako razne nijanse tamno i svijetlosmeđe boje igraju po kosi. Neo je još prava beba po pitanju kose koja mu je više kao paperje nego prva kosa. Dugo smo odugovlačili odlazak frizeru baš zbog tih predivnih Noinih kovrča. Ena bi mu svakih nekoliko mjeseci skratila šiške da mu ne idu u oči i to je bilo to. Puštali smo kosu da nam pokaže svu svoju raskoš i zbilja je. (Noa dan prije šišanja) Toliko je izrasla da nam ljudi po

"razmažena djeca" :) Kad se sjetim svog odrastanja osamdesetih, kuća je uvijek bila puna ljudi i veselja. Puno se smijalo, išlo se na izlete, družilo se i redovito međusobno posjećivalo. Nitko se nije puno žalio i ako je imao problema nekako bi to ostajalo unutar obitelji i s najbližnjima bi se rješavalo. Normalno je bilo pomoći susjedima kad bi im stigla drva, kad bi netko stariji išao iz dućana uvijek si se ponudio pomoći nositi koju vrećicu. O pozdravljaju pogotovo starijih u zgradama pa i u kvartu da ni ne govorim. Odrastao sam u uvjerenju da je to normalno i ispravno i dan danas vjerujem u to. No ipak moram priznati, prvi put u mojih trideset i pet godina života ne poznajem ljude koji žive vrata do mene. Ne poznajem prve susjede i to me rastužuje, bivši su se odselili, neko je kupio stan i sada ga iznajmljuje. Ne smatram se malograđaninom koji mora sve znati i poznavati ali barem prvog susjeda ne bi bilo loše znati, ma u koliko velikom ili malom gradu živite. Prije par g