Drage mame,
Piše vam jedan od onih tata koji se trudi biti vam podrška, roditelj, a ne dadilja. Vodim dijete u vrtić svaki dan, odlazim ranije s posla da bih ga pokupio iz vrtića. Spremam mu odjeću i obuću koju će odjenuti i odijevam ga ujutro. Kuham ili, budimo iskreni, ponekad i naručim ručak, brišem prašinu, usisavam, perem podove i prozore, iako mrzim iz dna duše, operem i suđe kad vidim da se izmaklo kontroli. Otkad imamo malu bebu, ne perem i ne sušim (u sušilici) robu da ne bih nešto od bebe ubacio s našom robom jer se mame na to jako ljute. Perem dude i bočice u sterilizatoru, noću radim bočice i nunam. Trudim se biti prisutan s djecom i igrati se s njima, mijenjam pelene i ljubim ručice, prstiće i glave kad padnu, ali nikada neću biti MAMA.
Jedna je MAMA. Zato vas MOLIM, mame, znam da ste umorne i na izmaku snaga i živaca, ali... Nemojte vikati na svoju djecu. Jednostavno to nemojte raditi, to ne vodi ničemu. Znam da je umor prešao sve granice i da kroz vikanje izlazi nemoć i umor, ali to vam radi samo veću štetu. Vama kao osobama a i vašoj djeci umanjujete priliku da odrastu u sretne individue. Zamislite samo da živite pored tračnica i da vam vlak prolazi više puta dnevno i noću tik uz prozor. Nakon nekoliki dana, tjedana, jednostavno ga prestanete primjećivati. To se događa i vama s vašom djecom. Znam da je teško ne povisiti ton kad se dvogodišnjak deseti put u pet minuta penje na stol, baca igračke, izvlači iz ladica što ne smije ili razbacuje netom složenu robu, kad nemaš vremena u danu otići na toalet sama 5 minuta... Ali MOLIM VAS ne vičite na svoju djecu. Postiže se potpuno suprotan efekt od onog koji očekujete, nakon nekoliko puta jednostavno se uho navikne na taj ton i dijete vas ignorira. Osjeti da je "pobjedilo", mama ionako stalno viče i nemam potrebe za korekcijom svoga ponašanja jer ni mama ne korigira svoje. Pokažite im primjerom i objasnite zašto je to ponašanje neželjeno uvijek ili samo u tom trenutku. Znam da je teško, ali nemojte si dozvoliti da od stvorenja koje vas voli najviše na svijetu dobijete osobu koja ne reagira na vas i vašu nemoć. Navika koju steknu kao tako mali nastaviti će se i kad odrastu, a mislim da to nitko ne želi. Želimo zdrave, sretne i sigurne pojedince koji će razviti moć slušanja s razumijevanjem, a ne slušanjem da bi odgovorili. Trebamo ih naučiti da treba poslušati savjete/upute od odgajatelja, profesora, kolega, šefova... Ali i da sami za sebe razmisle o tome što su čuli, a ne da slijepo slušaju upute jer se netko dere na njih i/ili postavlja kao neki autoritet bez argumenata. Naravno, isto vrijedi i za tate.
Bliži se dan očeva (19.3.) i mislim da je pravo vrijeme, ma koliko vam djeca bila mala ili velika, da više uključite očeve u svoje svakodnevne rutine. Svi će iz tog odnosa i podjele vremena izvući samo dobre stvari.
Primjedbe
Objavi komentar