Koliko nas roditeljstvo mijenja?

Teška tema. Ma koliko teško bilo i koliko umorni i neispavani bili, ta mala klupka našeg DNK jednostavno daju neki osjećaj ispunjenja i sreće. Neka nova briga za koju dosad nismo znali da postoji, postala je sastavni dio našeg života, ali nije to ona paralizirajuća briga. To je jednostavno svijest o tome da još netko u životu ovisi o nama, nismo više samožive jedinke. Mene je dosta pogodilo i osjetio sam tu promjenu unutar nekoliko sati nakon što se Noa rodio. Osjetio sam da mi život više nikada neće biti isti i da je to ok, dolazi neki novi "level".

Ena i ja smo još poseban slučaj. Kao što znate, unutar tri mjeseca od rođenja Noe, "napravili" smo i Nea. Kako nam ne bi bilo dosadno u životu, nekoliko mjeseci prije Neovog drugog rođendana stiže nam i treći sin Mateo.

Promjene su polako ali sigurno počele i prije nego se Noa rodio. Prvo sam prodao motor, pa zatim i "sportski" auto jer je bio gotovo dvosjed u kojeg je gotovo nemoguće ugurati sjedalicu za bebu i kupio karavan. Rastavio sam i rasprodao (glazbeni)studio koji se nalazio u sobi koja tada još nije bila dječja i u kojoj je čak i Kedžo snimao hehehe.
Za čovjeka u tridesetima koji je navikao na neki svoj život, to su bili veliki kompromisi. Tada čak i nisam shvaćao kolike su to promjene. Kad se rodio Noa, shvatili smo da je karavan dugačak i ne toliko praktičan pa smo kupili monovolumen. Tada sam već bio svjesniji kompromisa pa nam je monovolumen turbo benzinac s puno konja i na velikim alufelgama da barem malo imam gušta u vožnji, hehe.

Svi koji me poznaju znaju da sam geek i da obožavam tehnologiju, posebno mobitele i Apple računala. Otkad imam djecu "pro" uređaji su postali "air". Najnovija generacija mobitela je postala predzadnja generacija mobitela. Laptop nisam mijenjao 3 godine i imam samo njega, i sada ga dijelim sa suprugom, a kućna radna stanica je otišla kad je došla dječja soba.

Prihodi mi se nisu smanjili otkad sam roditelj, naprotiv čak su i rasli, ali naravno, sad je u pandemiji koronavirusa svima prihod dobio po repu.
Promijenio se jesam i to znam... Kad mi se dogodi dodatan prihod od poslova koje odradim na godišnjem ili u "slobodno vrijeme", više si neću priuštiti neku novu igračku i mislim da je to normalno. Svejedno si ponekad postavim pitanje: Čini li nas roditeljstvo financijski siromašnijima?

Vjerujem da je meni to tako jer smo "dobili" "puno" djece u kratko vrijeme i još se snalazimo u svemu tome. Puno je izdataka za malene, od pelena, kremica, blazinica, novih cipela svakih nekoliko mjeseci jer ih prerastu, a tu su i pametne igračke, slikovnice, puzle, radionice, igraonice itd...
Naravno nitko nas ne tjera na sve te troškove ali ulaganje u djecu je ulaganje u budućnost.

Osim tog materijalnog dijela, muči me svakim danom sve više i više što sam se fizički a i psihički zapustio otkad sam tata. Znam da je to normalno i da je normalno da izgubiš dio prijatelja (koji nemaju djecu, hehe). Da ne stigneš ići u teretanu (ili ti se baš i ne da) i da kad se bebač budi svakih 15-20 minuta, ponekad u tri ujutro odeš do kuhinje i pojedeš pol’ tegle Nutelle.

Ali tri godine kasnije i 30+ kg više, nespavanje, nevježbanje i nemeditiranje su me počeli smarati. Posebno me brine ona rečenica: mala djeca mali problemi, velika djeca... Zbilja treba pronaći vremena za sebe jer kad smo mi sretni biti će i djeca sretnija.

Nego, zapravo sve ovo pišem jer sam tužan što smo prodali našeg predivnog plavog Minija s polukožnim sjedalima i ogromnim staklenim krovom, hahaha. Otišao je Mini, bye bye