Prvo Šišanje

(Neo i Noa prije šišanja)

Nakon duge dvije godine i mjesec dana za Nou, i godinu i mjesec dana za Nea - išli smo na šišanje! I to ne bilo kamo, nego u pravi frizerski salon za odrasle. Super su to odradili, bili su dosta mirni pa je sve prošlo relativno brzo i relativno uspješno, hehe. Neo je dobio pravu mušku kratku frizuricu, a Noa izgleda kao da je ukrao frizuru srednjovječnoj gospođi koja noću spava s viklerima i mrežicom u kosi.

(Noa nakon šišanja)

Noa ima (imao je) predivnu gustu, kovrčavu kosu koja izgleda kao da smo mu radili pramenove. Baš mu se nekako razne nijanse tamno i svijetlosmeđe boje igraju po kosi. Neo je još prava beba po pitanju kose koja mu je više kao paperje nego prva kosa. Dugo smo odugovlačili odlazak frizeru baš zbog tih predivnih Noinih kovrča.

Ena bi mu svakih nekoliko mjeseci skratila šiške da mu ne idu u oči i to je bilo to. Puštali smo kosu da nam pokaže svu svoju raskoš i zbilja je.

(Noa dan prije šišanja)

Toliko je izrasla da nam ljudi po cesti govore - "Aaa, kako divna curica!" - iako bude obučen u "mušku" plavu odjeću. Valjda te kovrče, svijetla put s rumenim okruglim obrazima i plavozelenim očima u ljudima odmah izazivaju privid izgleda idealne curice. Jednom zgodom me je jedna baka špotala kakav sam ja to tata koji curicu oblači k’o dečkića. Kad sam joj rekao da nije curica nego dečko, ostala je k'o pegla - "Pa nije moguće da je dečko tako lijep!" S druge strane, Neo koji zbilja ima prave klasične i snažne crte lica koje ljudi smatraju poželjnim kod dečkiju, pored Noe padne u drugi plan iako je objektivno možda i ljepše dijete. 

(Neo nakon šišanja)

Već vas vidim kako mislite, ma kako samo može reći da je jedno dijete ljepše od drugoga?! Naravno da to ne mislim i upravo zato ovo sve i pišem. Zašto se uvijek moramo uspoređivati s drugima? Zašto moramo svoju djecu, pse, mačke, aute, kuće, ma što god, stalno uspoređivati s drugima. Ako je tebi nešto lijepo i funkcionira i zadovoljan si time, pa daj prihvati to i budi sretan. Vjerujem u to da treba svakoga poslušati i ma koliko bio siguran u sve što radiš, neki put i od lijenčine možeš nešto naučiti. Sve je to dobro dok se zadržava u granicama normale. Ako se pitate što možete naučiti od lijenčine, vrlo jednostavno od njega možete naučiti kako neki zadatak/posao što jednostavnije i brže napraviti. On sigurno neće trošiti svoje vrijeme nepotrebno, već će pojednostaviti da mu ostane vremena za uživanje.

Naprimjer, za razliku od Nea, Noa "šteka" s govorom; kažu ljudi - ah, lijeno muško. Napunio je dvije godine i fond riječi mu je zbilja izrazito malen. Uglavnom pokazuje na stvari koje želi i koje ga vesele, kao što su ptice, naš auto i ljuljačka. Sve drugo, ali zbilja gotovo sve drugo si sam uzme/napravi. Tako mu mi bocu vode stavimo na visoku policu da bismo ga natjerali da nam pokaže na nju ili, još bolje, kaže - "Daj!", ili u idealnom slučaju kaže - "Žedan sam, mogu dobiti vode?" (Hahaha, opet ona prokleta očekivanja). 

(Noa nakon što je sam uzeo vodu)

Noa umjesto svega toga uzme stolicu klavira, popne se na nju uzme bocu, popije i kad završi, spusti je i nastavi se igrati. Sretno dijete = sluđeni tata koji se brine da nešto nije u redu s njim i da smo zakazali kao roditelji. S druge strane, Neo od rođenja koristi svoj prodoran glas za sve, ali za baš sve što mu treba, ne treba, što mu smeta, što ga veseli, ljuti, plaši... Dvojica braće, niti godina dana razlike među njima, isti roditelji, isti odgoj i razlika je neopisiva. Poruka je vrlo jednostavna - svatko od nas ima svoji put i svoje vrijeme za odrađivanje određenih stvari u životu. Molim vas, ljudi, prestanite osuđivati ljude oko sebe i ako već imate neku potrebu i vidite da se netko muči s nečim, ponudite pomoć, a ne kritiku. Tako nam malo treba da nam svijet bude puno ljepše i ugodnije mjesto za život.

I da, naravno da smo Nou naručili kod logopeda! :)