Svemir nas je »nagradio« dvojicom nespavača. Za sve krivim svoju mamu, hehe. Ja sam kao beba bio loš spavač i pošteno sam nagnjavio svoje roditelje. Čak se i sjećam da sam kad sam imao nekih pet godina, radije gledao odjavnu špicu filma ili kako sam tada volio reći: »Ali mama, još slova idu!« Sjeo bih na pod i »gledao« slova i tako zaspao, sve samo ne u krevet. O igranju dok ne zaspim neću ni pričati da me ne bi i ta sudbina zadesila, hahaha. Tako mi je mama jednom prilikom kad sam već bio velik, rekla: Joj, neka ti dijete spava kao ti meni! I eto, želja joj se ostvarila i to duplo! Naravno da ne mislim ozbiljno kad kažem da nju krivim, očito su dečki naslijedili taj moj gen nespavanja. Kad se rodio Neo (mlađi), prva dva tjedna je spavao, kako se kaže, k’o beba! Ena i ja smo bili u šoku, naravno, ponadali smo se prerano i odmah nas je kaznilo.
Noa se od rođenja redovito budi u intervalima od 15 minuta do rijetkih i odličnih razdoblja kada odspava i do dva sata u komadu. Najčešće je njegovo spavanje ipak unutar tih petnaest minuta i sat vremena, a Neo je naravno pokupio od njega taj »patern« spavanja. Sve smo probali, naspavati ga popodne, ne dati mu spavati popodne, nahraniti ga prije spavanja, ne nahraniti ga prije spavanja, izmoriti ga cijeli dan vani, u našoj sobi, u njegovoj sobi, s nama u krevetu, u svom krevetu i sve moguće kombinacije, ali eto, već skoro dvadeset i šest mjeseci ovako nekako izgledaju naše noći:
Pojašnjenje slike ukratko: u 7 sati »sna« 5 buđenja od kojih je jedno bilo duže i 4 od kojih desetak minuta svaki. Srećom, buđenja ne traju dugo, većinu vremena brzo zaspu. Neki put žele popiti malo vode ili čaja, neki put samo žele pažnju, ponekad su tu probavni problemi, zubi... Ali uvijek i svake noći je nešto i to i jednom i drugom i, što je zanimljivo, gotovo nikad u isto vrijeme. Toliko su nas bili izludili da smo jedno vrijeme probali spavati u odvojenim sobama. Noa i ja smo bili skupa i ne znam zašto ali bolje smo spavali, poslije smo se zamijenili i Neo je bolje spavao, ali je Noa izludio Enu. Tako da smo odustali od toga jer radije ću spavati uz suprugu pa makar i dvoje djece bilo s nama u krevetu, nego bez nje. Davno mi je jedan prijatelj dao dobar savjet: kad dobiješ dijete nemoj slučajno pasti u zamku i otići spavati sam u drugu sobu. Njegovom braku je to dosta naškodilo i dok su to shvatili, trebalo im je dosta da se vrate u normalu. Sada to potpuno razumijem i zahvalan sam mu na tom savjetu. Beba nije samo mamina; pogotovo kad krenu grčevi, tate mogu puno pomoći. Nema se smisla odvajati od obitelji. Lako je naći opravdanje za to: moram biti odmoran za posao... uvijek nešto, ali ako možete, budite s njima, budite uz suprugu u toj sobi. Moj posao je s posebnim uvjetima rada zbog kojih moram svake godine na liječnički i svake dvije psihijatru na procjenu, pa eto, već sam preživio više od dvije godine i psihijatrica kaže da sam sasvim ok, hehe. Istina, kolege su mi zbilja divni ljudi pa kad vide da je bila baš teška noć, poštede me penjanja na osamnaest metara visine jer - odnio vrag šalu.
Zbilja bude smiješnih trenutaka u tom silnom nespavanju, naravno bude i strahova. Kad beba tek dođe doma onako sva malena i slatka pa nekako završi s vama u krevetu. Zbog dojenja je lakše nego je prebacivati preko ograde, pa ne možeš spavati od straha da je slučajno ne zgnječiš u snu.
Kad su malo veći, bude više smijeha. Noa je prvo preskakivao ogradu krevetića da bi se stisnuo uz mene i spavao. Sad kad se digne iz svog krevetića i dođe nama, naravno, ne dolazi sam. Nosi svojeg najdražeg plišanca i dekicu, pa treba napraviti mjesta i za njih. Onda Neo nekako osjeti da se Noa ubacio u krevet pa on s druge strane preskače ogradu. Bude i noći kada se ustaneš popiti vode pa nemaš više mjesta u krevetu. Naravno da baš u toj situaciji njih dvoje, tj. troje spavaju kao anđeli. Onda lijepo sjedneš na rub kreveta i diviš im se kako lijepo spavaju, pa se nakon nekog vremena ipak polako uguraš k njima i paziš da ih slučajno ne probudiš. Ma tko to može platiti!?
Spavanje je ionako precijenjeno! ;)
Noa se od rođenja redovito budi u intervalima od 15 minuta do rijetkih i odličnih razdoblja kada odspava i do dva sata u komadu. Najčešće je njegovo spavanje ipak unutar tih petnaest minuta i sat vremena, a Neo je naravno pokupio od njega taj »patern« spavanja. Sve smo probali, naspavati ga popodne, ne dati mu spavati popodne, nahraniti ga prije spavanja, ne nahraniti ga prije spavanja, izmoriti ga cijeli dan vani, u našoj sobi, u njegovoj sobi, s nama u krevetu, u svom krevetu i sve moguće kombinacije, ali eto, već skoro dvadeset i šest mjeseci ovako nekako izgledaju naše noći:
Pojašnjenje slike ukratko: u 7 sati »sna« 5 buđenja od kojih je jedno bilo duže i 4 od kojih desetak minuta svaki. Srećom, buđenja ne traju dugo, većinu vremena brzo zaspu. Neki put žele popiti malo vode ili čaja, neki put samo žele pažnju, ponekad su tu probavni problemi, zubi... Ali uvijek i svake noći je nešto i to i jednom i drugom i, što je zanimljivo, gotovo nikad u isto vrijeme. Toliko su nas bili izludili da smo jedno vrijeme probali spavati u odvojenim sobama. Noa i ja smo bili skupa i ne znam zašto ali bolje smo spavali, poslije smo se zamijenili i Neo je bolje spavao, ali je Noa izludio Enu. Tako da smo odustali od toga jer radije ću spavati uz suprugu pa makar i dvoje djece bilo s nama u krevetu, nego bez nje. Davno mi je jedan prijatelj dao dobar savjet: kad dobiješ dijete nemoj slučajno pasti u zamku i otići spavati sam u drugu sobu. Njegovom braku je to dosta naškodilo i dok su to shvatili, trebalo im je dosta da se vrate u normalu. Sada to potpuno razumijem i zahvalan sam mu na tom savjetu. Beba nije samo mamina; pogotovo kad krenu grčevi, tate mogu puno pomoći. Nema se smisla odvajati od obitelji. Lako je naći opravdanje za to: moram biti odmoran za posao... uvijek nešto, ali ako možete, budite s njima, budite uz suprugu u toj sobi. Moj posao je s posebnim uvjetima rada zbog kojih moram svake godine na liječnički i svake dvije psihijatru na procjenu, pa eto, već sam preživio više od dvije godine i psihijatrica kaže da sam sasvim ok, hehe. Istina, kolege su mi zbilja divni ljudi pa kad vide da je bila baš teška noć, poštede me penjanja na osamnaest metara visine jer - odnio vrag šalu.
Zbilja bude smiješnih trenutaka u tom silnom nespavanju, naravno bude i strahova. Kad beba tek dođe doma onako sva malena i slatka pa nekako završi s vama u krevetu. Zbog dojenja je lakše nego je prebacivati preko ograde, pa ne možeš spavati od straha da je slučajno ne zgnječiš u snu.
Kad su malo veći, bude više smijeha. Noa je prvo preskakivao ogradu krevetića da bi se stisnuo uz mene i spavao. Sad kad se digne iz svog krevetića i dođe nama, naravno, ne dolazi sam. Nosi svojeg najdražeg plišanca i dekicu, pa treba napraviti mjesta i za njih. Onda Neo nekako osjeti da se Noa ubacio u krevet pa on s druge strane preskače ogradu. Bude i noći kada se ustaneš popiti vode pa nemaš više mjesta u krevetu. Naravno da baš u toj situaciji njih dvoje, tj. troje spavaju kao anđeli. Onda lijepo sjedneš na rub kreveta i diviš im se kako lijepo spavaju, pa se nakon nekog vremena ipak polako uguraš k njima i paziš da ih slučajno ne probudiš. Ma tko to može platiti!?
Spavanje je ionako precijenjeno! ;)
Primjedbe
Objavi komentar