Ove godine smo odlučili prijaviti Nou i Nea za vrtić (jaslice).
Neo (godina i četiri mjeseca) je krenuo, a Noa (dvije i četiri mjeseca) nije dobio mjesto i na čekanju je iako su imali isti broj bodova (ne želim uopće ulaziti u logiku svega toga)...
Sad se svakog jutra SVI budimo malo prije osam da bi Neo išao u jaslice. Ponekad idemo svi skupa, ali najčešće mama i Neo sami odrade odlazak u jaslice, a Noa i ja idemo po njega dok je mama na poslu. Kako je još razdoblje privikavanja djece na jaslice, plus korona, Neo je prvih tjedan dana bio maksimalno dva-tri sata u vrtiću. Sredinom drugog tjedna je odradio i prvo spavanje u vrtiću. Veseli se ići u vrtić ujutro ali se još više veseli kada ga dođemo pokupiti za doma hehe (tatin sin).
Dok je Neo u vrtiću, Noa i ja koristimo vrijeme za sebe. Šetamo, igramo se, odemo do parka, u dućan... Srećom još traje bablje ljeto pa uživamo biti vani. Kako je Noa prije prvog rođendana dobio brata, nekako se osjeti da mu treba malo vremena s nama bez mlađeg brace. Dok s druge strane, Neo uvijek traži Nou čim mu nije u blizini, reklo bi se, ne da mu disati, hehe.
Zapravo ovo sve pišem jer imam dvojbe oko vrtića, pogotovo jaslica. Pričao sam s nekoliko prijatelja u zadnje vrijeme oko toga i svi nekako dijelimo mišljenje da bi do treće godine djeca trebala biti s obitelji. Ja zbilja nisam poklonik toga da se dijete tako rano odvaja od roditelja i daje drugim osobama da ga "odgajaju". Znam da dosta roditelja nema drugih opcija i moraju dati dijete u jaslice ili žele više vremena za sebe. Ne osuđujem nikoga niti razmišljam o porivima drugih roditelja. Znam samo da broj djece na jednu odgajateljicu u vrtiću, blago rečeno, nije idealan. Ove godine nam situacija s "baka servisom" nije idealna, trenutačno je gotovo nepostojeća. Svašta se nešto izdogađalo a i djedovi i bake ne trebaju biti robovi djece pa unučadi do kraja života. Krpamo se tako što ja uspijem mijenjati smjene tako da uvijek radim kontra od supruge pa je uvijek netko od nas dvoje s djecom. Ova jesen će biti posebno zahtjevna jer se Ena vratila na fakultet uz to što ima stalan posao i TRUDNA JE. :D Najviše sam zbog toga pristao da ih prijavimo za vrtić. Zapravo sam se nadao da će Noa upasti jer je stariji i mislim da bi mu za razvoj govora možda godilo da je više sa svojim vršnjacima koji pričaju. S druge strane Neo je zbilja još mala mala hiperaktivna maza.
Vjerujem u to da je za razvoj, bolje razumijevanje i stjecanje povjerenja između roditelja i djece važno da je dijete što više s roditeljima tih prvih nekoliko godina dok upija kao spužvica sve iz okoline. Pokušavam im dok su još mali prenijeti neke svoje životne vrijednosti koje sam naučio od svojih roditelja, a i što sam naučio s godinama. Ništa veliko i posebno, neke stvari koje smatram osnovnim odgojem koji nažalost danas sve više nedostaje ljudima. Želim ih naučiti da budu blagi u životu, prema ljudima, životinjama i prirodi. Volio bih da odrastu u ljude koji će pozdravljati susjede, pomoći ako mogu (npr. nositi stvari iz dućana), da znaju pravilno izraziti svoje potrebe i emocije i da se znaju izboriti za sebe bez da spuštaju druge ljude. Znam da idealiziram, ali zbilja sam svakim danom sve više uvjeren da nam treba ta nova generacija dobro odgojenih, samosvjesnih, neopterećenih i kvalitetno obrazovanih ljudi koji će napokon donijeti tu promjenu nabolje koja nam je potrebna. Ljudi koji će raditi ne samo za svoje dobro, nego i za opće dobro i neće se opterećivati - kako TBF-ovci kažu - "...čiji je stari bio ustaša, a čiji partizan..." a žive u 21. stoljeću...
Otkad sam postao roditelj, nekako mi se čini da je cijeli život roditeljima jedno veliko odvajanje, posebno majkama.
Prvo nosite to novo malo biće DEVET mjeseci unutar svoga tijela, osjetite svaki pokret, okretanje, štucanje... Zatim se dijete rodi i dogodi se to prvo fizičko odvajanje, od jednog postajete dvoje. Sljedeće je nakon što dijete prestane dojiti, ne možete mi reći ma koliko bolno zna biti kad im krenu zubići, da vam ne nedostaje to vrijeme samo za vas kada doslovno hranite i štitite bebicu svojim tijelom. Pa dolaze prvi izlasci samo s tatom, bakom... I onda dolaze te famozne jaslice/vrtić. Nepoznatim ljudima puštamo nešto najvrjednije što imamo u životu. Malene i još nesposobne brinuti se za sebe puštamo na brigu ljudima koji nisu obitelj.
Ta odvajanja se nastavljaju i vjerujem da se u pubertetu to najviše osjeti i vjerujem najviše boli. Dijete mora postati čovjek i roditelji u neku ruku moraju "umrijeti" da bi to dijete postalo svoja individua. Kad malo odrasteš shvatiš koliko je to smiješno. Sve češće se ulovim kako nesvjesno izgovaram kompletne tatine rečenice.
Kao dijete volio sam provoditi vrijeme s tatom. Kako je radio vani, mama i ja smo većinu života bili okrenuti jedno drugome. Kad bi tata došao to je bilo pravo veselje jer smo uvijek radili stvari koje su me veselile. Sjećam se kad su me roditelji jednom umjesto u školu odveli u Zagreb u zološki, dan danas pamtim taj dan kao poseban, a bilo je zbilja dosta takvih dana i isto bi htio svojim dečkima pružiti.
Nisam bio posebno buntovno dijete, ali sam uvijek imao svoje ja, znao sam što i kako želim, a posebno što i koga ne želim. S jedne strane, mojim roditeljima je bilo lakše jer nisam radio neke velike probleme (bez obzira na poneki ukor, hehe), a s druge strane, vjerujem da me nije bilo baš lako ni razumjeti, kao ni dan danas. Što više pišem ovaj tekst, shvaćam da možda i ja te jaslice doživljavam kao odvajanje koje mi ne sjeda baš najbolje. Zbilja volim biti sa svojim sinovima, igrati se s njima, gledati crtiće i maziti ih i ljutiti se na njih kad rade gluposti. Nadam se da će se sve malo bolje posložiti dok nam dođe Mateo u prosincu da ga ne dočekamo u totalnom kaosu :)
Primjedbe
Objavi komentar