Kad se sjetim svog odrastanja osamdesetih, kuća je uvijek bila puna ljudi i veselja. Puno se smijalo, išlo se na izlete, družilo se i redovito međusobno posjećivalo. Nitko se nije puno žalio i ako je imao problema nekako bi to ostajalo unutar obitelji i s najbližnjima bi se rješavalo. Normalno je bilo pomoći susjedima kad bi im stigla drva, kad bi netko stariji išao iz dućana uvijek si se ponudio pomoći nositi koju vrećicu. O pozdravljaju pogotovo starijih u zgradama pa i u kvartu da ni ne govorim. Odrastao sam u uvjerenju da je to normalno i ispravno i dan danas vjerujem u to. No ipak moram priznati, prvi put u mojih trideset i pet godina života ne poznajem ljude koji žive vrata do mene. Ne poznajem prve susjede i to me rastužuje, bivši su se odselili, neko je kupio stan i sada ga iznajmljuje. Ne smatram se malograđaninom koji mora sve znati i poznavati ali barem prvog susjeda ne bi bilo loše znati, ma u koliko velikom ili malom gradu živite. Prije par godina je baš tom prvom susjedu koji je prodao stan pozlilo, pao je na pod i nije se mogao ustati a bio je sam doma s dvije male kćerkice. Njegova starija, tada četverogodišnja kćer je bez razmišljanja otvorila ulazna vrata i otišla prvo na moja kucati i tražiti pomoć. Drugi dan čujem priču u zgradi kako je kasno navečer bila hitna i susjeda odvela dok mu nije bilo supruge i kako susjeda s našeg kata govori kako je čula da dijete viče upomoć ali nije otvorila vrata jer se bojala!?! Ali je zato kroz špijunku vidjela kako sam otvorio svoja vrata i ušao u susjedov stan, te se okrene prema meni kad je shvatila da sam to ja izašao iz lifta i očekuje valja da joj nadopunim priču. Tužno.
Zabrinjava
me kao "mladog" roditelja kako odgajati dijete za taj današnji
svijet. Za svijet gdje se ljudi u zgradi ne pozdravljaju, boje se pomoći susjedu a
kamo li nekome nepoznatom na cesti. Nitko više ne želi preuzeti odgovornost za
ništa. Sve je postalo natjecanje i statusni simbol, pa čak i djeca. Moja su
djeca “lidlići” i “pepkići” i ja sam ponosan na to. To su djeca, rok trajanja
robe dok se ne uništi ili ne preraste je doslovno dva mjeseca, pa bila ta roba
iz Lidla ili iz Pradinog dućana.
Kao roditelj
imam objektivan strah ako i ja ne počnem odgajati svoje dijete tako da ću
ispasti čudak i da će mi djecu smatrati čudacima. Mi kao obitelj radije
iskoristimo svaki slobodni trenutak za otići na neki izlet, u drugi grad,
županiju pa čak i državu. Sjednemo nas četiri u auto i nema nas ali o tome neki
drugi put, moram složiti tekst kako izgleda putovanje s dvoje male djece!
U životu sam
imao prilike dosta raditi sa studentima završnih godina studija i pomagati im u
prijelazu iz tog "zaštićenog" sustava u realni poslovni svijet gdje
stvari baš i nisu toliko ružičaste. Vježbao sam roditeljstvo prije nego sam
postao roditelj a da to nisam ni znao. Zanimljivo mi je sad kad vratim film u
glavi da su dvadeset dvogodišnjaci očekivali pohvalu za svaku sitnicu koju
naprave i tražili su potvrdu i odobravanje za sve što naprave dobro. Isto kao i
moj dvogodišnjak! Dosta smo energije gubili na to da definiramo što je važno i
za što trebaju tražiti mišljenje i potvrdu a što moraju sami procijeniti da je
zadovoljavajuće odrađeno. Kad sam postao tata moram priznati da sam i sam zapao
u zamku hvaljenja i euforije. Sve što mali bebač napravi izaziva oduševljenje
kod novih roditelja ali to ne prestaje i kad malo porastu. Tako sad svaki put
kad otpjevamo ringe ringe raja Noa očekuje da mu se plješće kad na kraju
pjesmice čučne.
Osvijestio
sam si to i pokušavam to oduševljenje nekako izražavati samo kad je zbilja
postignut neki napredak u razvoju. No i dalje znam da ću razmaziti svoju djecu,
jer to želim. Imao sam predivno djetinjstvo i želim i njima pružiti barem
dio tog osjećaja veselja i bezbrižnsti. Pod razmaziti mislim da radim sve ono što dobiješ kao savjete od
starijih da ne smiješ raditi: nemoj imati dijete po rukama razmaziti ćeš ga… Kad
bi točno trebalo onda nositi dijete i biti uz njega? Noa i ja smo se
najviše i povezali dok sam ga noćima satima nosao po stanu lijevo desno kad je
imao kolike(grčeve). Nemoj uspavljivati dijete, moraš ga pustiti da se sam uspava jer…
halo! nema bolje stvari na svijetu nego nakon napornog dana leći s dva mala
praščića u krevet i maziti ih i češkati dok ne zaspu. Ok, ovaj dio znam da ću
zbog normalnog funkcioniranja obitelji morati smanjiti ali barem jednom tjedno
ću uspavati svakog od njih tako da ih mazim i češkam dok ne zaspu (ili ja prije hehe) .
Sretan sam jer oba sina pokazuju interes za stvari koje radimo na dnevnoj bazi. Trudimo se uključiti ih, unutar njihovih mogućnosti naravno, u obavljanje kućanskih poslova. Najviše vole usisavati, svaki put kad se usisivač uključi nastaje veselje u kući, obojica trčeći dolaze "pomoći". S nama pune mašinu za rublje i pospremaju stvari iz perilice suđa, barem onaj dio koji mogu spremiti: žlice, padelice, svoje bočice. Zanimljivo im je i kad se kuha, naučili su prepoznati koje se jelo sprema pa tako i interes raste s obzirom na to što vole jesti. Pizza, pašta i tortilje uvijek pobuđuju najveći interes.
Vjerujem da
se svaki roditelj zapita da li je dobar roditelj i da li daje sve od sebe da bi
njihova djeca odrasla u zdrave i funkcionalne ljude. Vjerujte mi na riječ ako
se to pitate onda i dajete sve od sebe i djeca će Vam biti zahvalna jedan dan
kao i ja svojim roditeljima.
Primjedbe
Objavi komentar