Tatin(b)Log

Ili tužna… Najtužnije ali možda i najljepše od svega kad postaneš roditelj je, koliko se zapravo tvoj odnos prema svim drugim ljudima koji ti nisu najuža obitelj promijeni. Promijeni se toliko da ma koliko se trudio, ne možeš nažalost izbjeći rušenje mostova za sobom, pa čak i na prijateljstvima starim desecima godina.  Ovaj tjedan je jedna od meni najdražih osoba na ovome svijetu (i krsni kum našem Noi) Zvjezdan Ružić imao u našem gradu, u našem kazalištu, premijeru novog divnog albuma s neponovljivom Josipom Lisac i Luko Paljetkom.  Foto Matea Smolčić Senčar   Ena i ja smo imali neopisivi želju otići na taj koncert i podržati osobu koju smo odabrali u slučaju da se nešto nama dogodi, brine za našeg prvorođenog sina. Onda vam mora biti jasno koliko ga volimo. Svaki dan od kad su karte u prodaji smo sa strepnjom gledali kako ide prodaja, gledali storije koje je Zvjezdan stavljao s priprema za koncert i veseli se s njim. Ja sam trebao biti taj vikend u Ljubljani poslovno na jednom proje

  Ljudi moji, Kako djeca rastu tako sve manje i manje pišem. Zbilja je istina malo dijete mali problemi, veliko dijete ... Ma znate dalje.. Priroda se dobro poigrala s nama "modernim" očevima koji želimo biti potpuno uključeni u svaki aspekt odgoja djece. Znam da nije svima prirodno mijenjati pelene, kuhati, prati guze, kupati djecu i čitati im priče i pjevati uspavanke, ma ni ne treba biti, ne osuđujem nikoga. Meni je to normalno i mislim da to nije "ženski" posao. Tate se trebaju brinuti i emotivno a ne samo financijski o svojoj djeci.  Kad sam dobio Nou okrenulo me u nekog drugog ne sebičnog ja, a to se sve samo pojačalo dolaskom Nea i Matea.  Noa i tata Saša kod zubara Svejedno koliko god ja želim i trudim se, nekako uvijek ostaje osjećaj da nisam napravio dovoljno za njih. Zapravo i nisam i jasno mi je koliko Ena povlači tu stranu obiteljskog života. Svakim danom se sve teže nosim sa svim tim obavezama. Vrtići, logopedi, beskonačni dječji rođendani i zabave....

 

Blog Baš na Valentinovo sam prekršio jedno od najvažnijih obećanja koje sam dao sebi ali još važnije i njoj.  Ena i ja više ne spavamo u istom krevetu. Bračna postelja nam se razdvojila na dva kreveta udaljena 14 koraka. Broj 14 nas prati od kad smo skupa. Prohodali smo na četrnaesti, vjenčali se na četrnaesti i eto sada nas 14 koraka dijeli noću. Nakon ovako dramatičnog uvoda :) idemo na pozitivu. U zadnjem blogu sam obećao da ću vam ispričati kako nam se dogodila velika promjena. Prošlo ljeto smo se preselili u novi stan! Prvo su klinci (stariji) dobili najveću sobu od 25 m2 za svoju sobu. Bila su dva kreveta u njoj i neizmjerna hrpa igračaka. Mateo je i dalje spavao s nama u sobi, ipak je još maleni i treba mu noću naša prisutnost. Noa je od kad smo se preselili odjednom postao veliki dečko i počeo je super spavati. Neo je naprotiv počeo svake noći oko ponoć dolaziti nama u sobu. Tu bi nastao kaos za Enu i mene. Prvo bi Neo budio Matea, pa Mateo Nea a Ena i ja smo bili budni stalno.

O va nova godina mi i nije počela baš onako skroz najbolje.  To me sigurno kaznilo jer je nisam htio dočekati. Na staru godinu se dogodilo svjetsko čudo! Svi klinci su u 20:30 spavali ! Bez obzira na petarde i ratove zvijezda u kvartu oni su spavali ! Oko 23 h smo i Ena i ja odustali (prvenstveno ja). Otišli smo u našu sobu gdje je Mateo spavao svojim uobičajenim ritmom: red spavanja, red cviljenja, red buđenja. Buđenje se dogodilo u 23:57 pa smo si Ena i ja lijepo u ponoć čestitali Novu godinu velikom sočnom pusom 🥰 i onda si okrenuli guze kao pravi stari bračni par i nastavili spavati. Šta ti djeca naprave od ljubavnog života to nije istina hahaha Prvi "važan dan" ove 2022. je bio 5.1. srijeda... Klinci su imali groznu noć, toliko groznu da se ni Ena nije mogla probuditi da ih vodi u vrtić, iako smo se jučer dogovorili da će ih ona voditi. A Noa i Neo su ovako spavali : Dan danas ne razumijem šta oni po noći rade 😂 Budio sam ih dobrih 15-20 minuta uz upaljeno

 Mislim da vas je većinu privuklo mom pisanju to što sam iskren. Možda za neke stvari i preiskren...  Tako ću i danas napisati točno ono što me muči, bez filtera, bez uljepšavanja... Zadnje dvije godine su nas svih gurnule na neke rubove. A Ena i ja smo u tim pandemijskim godinama dobili i trećeg sina.  tata pod pritiskom hahahaha Koliko god je sve to lijepo i znaš da neizmjerno voliš svoju djecu, roditeljstvo je često vrlo vrlo vrlo teško. Ne, nismo mi razmažene generacije i nisu stariji bili bolji i jači od nas. Samo se o tome nije pisalo a bogami se nije ni pričalo o stvarima koje su "sramotne".  Da, znam, nitko nam nije kriv što smo napravili djecu a pogotovo godinu za godinom ali to ne znači da nemamo pravo reći da nam je teško. Da nam odnos, brak i razum pati. Da nam sad već kronično i opasno nedostaje vremena za nas dvoje. Da smo kao mladi bračni par zadnju noć sami proveli dvije noći prije rođenja prvog djeteta. Da nemamo kome ostaviti djecu( jer ih je troje i mali su

Zašto svakim danom sve više mrzim grad koji teče...   Od kad znam za sebe, znam da volim Rijeku (i Trst) i ponekad Ljubljanu, to su tri grada na starom kontinentu u kojima se mogu zamisliti da živim. Preko bare mi se San Francisco čini kao cool opcija za život. Srećom imam zbilja super roditelje koji su me od uvijek vukli svuda sa sobom, pa sam tako od najranije dobi uspio i vidjeti veći dio našeg malog Alpe Dunav Jadran svemira. Da Vam ne pričam kako je tata koji od osamdesetih radi vani, kad bi bio doma znao jadan ići ujutro sa mnom u Trst u šoping a popodne kad bi mama došla s posla s njom u Trst u šoping hahaha Zagreb mi nikad nije sjeo kao grad (neću sad ni objašnjavati zašto), čak ni kad sam bio mali. Sjećam se tog trenutka kada bi se vraćali s izleta u zoološki ili negdje iz gorskog kotara, like.... taj trenutak kada izađeš iz šume i vidiš more, vidiš naš zaljev i kao da je srce na mjestu. Drukčije se diše. Doma sam. Miran sam. Nije mi jasno od kud taj lokalpatriotizam

Nisam dugo pisao o vrtiću i o Noinom napretku s govorom i Neovim napretkom u jaslicama.  mama Ena, braco Mateo i braco Noa Neo je prošle godine krenuo u jaslice s godinu i 5 mjeseci i ja zbilja nisam bio oduševljen s time. Još je i ova korona poremetila sve što se poremetiti da. Tek smo ove godine, znači nakon godinu dana, prvi puta bili na roditeljskom sastanku ili kako bi se već to nazvalo za jaslice. Neo je junački podnio tu prvu godinu, puno bolje od mene. Više sam ja suza zadržao u očima nego što ih je on ispustio odlazeći u jaslice.  frajer u liftu spreman za jaslice a ovako je to izgledalo kad bi kiša padala Malo se i svemir poigrao s nama pa je od prve dvije odgojiteljice s kojima je startao u jaslicama, ostao na jednoj, pa eto od nedavno, na niti jednoj. Srećom, sve odgojiteljice koje su bile na zamjeni su divne. Barem koliko sam mogao vidjeti u tih dva puta po dvije minute u danu dok bi puštali i pruzimali djecu.  legenda Ja Zmaj sa slikovnim komentarom :) Samo da razjasnim n

Moji klinci su zbilja još jako maleni. Toliko maleni da im je naše “novo normalno”, koje je zapravo nenormalno, jedino normalno koje oni znaju.   Zadnji put sam išao sam na put krajem veljače 2020. taman koji tjedan prije lockdowna.  Noa tada još nije imao niti dvije godine, Neo je imao 10 mjeseci a Mateo nije bio ni u planu hehe Kako je ta veljača počela mijenjati svijet bilo mi je jasno u četverodnevnoj turneji bivšom jugom. Zagreb, Beograd, Sarajevo i Banja Luka. Svaki grad je na neki svoj način imao priču o kinezima koji su jeli šišmiše pa se sad širi neki virus. Sve je djelovalo kao neka jako loša šala i nismo mogli ni zamisliti kako će nam izgledati život niti za mjesec dana. Pa 19. Veljače 2020. godine sam radio koncert u rasprodanom Sava centru s 3800 duša koje su pjevale i plesale.  Bio je to prvi put da sam odvojen od Ene i djece i to odmah na 4 dana. Nije mi nikako bilo svejedno, pogotovo jer sam cijele dane bio zbilja zauzet poslom a noću putovanjem iz grada u grad. Kad bi