Mislim da vas je većinu privuklo mom pisanju to što sam iskren. Možda za neke stvari i preiskren...
Tako ću i danas napisati točno ono što me muči, bez filtera, bez uljepšavanja...
Zadnje dvije godine su nas svih gurnule na neke rubove. A Ena i ja smo u tim pandemijskim godinama dobili i trećeg sina.
Koliko god je sve to lijepo i znaš da neizmjerno voliš svoju djecu, roditeljstvo je često vrlo vrlo vrlo teško. Ne, nismo mi razmažene generacije i nisu stariji bili bolji i jači od nas. Samo se o tome nije pisalo a bogami se nije ni pričalo o stvarima koje su "sramotne".
Da, znam, nitko nam nije kriv što smo napravili djecu a pogotovo godinu za godinom ali to ne znači da nemamo pravo reći da nam je teško. Da nam odnos, brak i razum pati.
Da nam sad već kronično i opasno nedostaje vremena za nas dvoje. Da smo kao mladi bračni par zadnju noć sami proveli dvije noći prije rođenja prvog djeteta. Da nemamo kome ostaviti djecu( jer ih je troje i mali su) na par noći (vikend ?) da se malo dobijemo nazad. Da nam je brak i svakodnevni život toliko nategnut do rubnih granica da polako ali sigurno počinjemo pucati.
Možeš se ti voljeti najviše na svijetu ali kada već preko 1300 noći ne spavaš ... (Nije da brojim hehe)
Dolazak ove jeseni i tog famoznog četvrtog vala ostavlja duboke tragove na psihi. Svuda su samo polemike, malo je ljepote ostalo oko nas i moraš je tražiti povećalom, što nadobudno i radim.
Nekako sam se do sada mogao izvući kroz interakciju s ljudima na poslu, ponekim razgovorom s prijateljima koji nemaju djecu pa žive neki drugi život. Još ja imam sreće pa imam tih par sati dnevno prilike se izvući iz uloge roditelja i biti među drugim ljudima. I onda ja pucam dok se Ena junački drži i nosi s tri mala hahara i velikim luđakom. Pa da žene nisu jači spol!?!
Zadnjih dana mi prođe kroz glavu da tek sad razumijem one priče iz američkih filmova kad je tata otišao po cigarete i nikada se nije vratio. Znam da bi ja prije umro nego to napravio svojoj obitelji ali počinjem shvaćati i to me straši.
Mislim da je trenutnom stanju i preplavljenosti negativnim i teškim emocijama pridonijelo i to što su djeca prvi put od kad je pandemija završili u izolaciji. U vrtiću se pojavio virus i kao što sve kasni u našoj državi, da nam je dijete u izolaciji od petka, smo saznali u SUBOTU popodne. Naravno da smo baš tu subotu išli malo posjetiti baku i prabaku nakon par mjeseci. Dobiješ poruku, spremiš stvari, ideš kući i moliš Boga da nisi svojim posjetom osudio noniće na smrt... navečer je Neo dobio temperaturu... počeo je kašljati...curi mu nos... Nije nam svejedno... Šaljemo mail doktorici... u ponedjeljak svo troje klinaca mora na testiranje... noći su duge, dani još duži...
U ponedjeljak je Noa trebao na pregled koji čekamo preko šest mjeseci...
Tu noć je Mateo plakao svakih 15-20 minuta od 21 do 03 (skokovi u razvoju, počinje hodati). U tri ujutro kad je Mateo napokon zaspao "za pravo", Neo je došao nama u krevet, žali se da ga buba kad kašlje. Naravno njegov kašalj budi Matea. U tom trenu samo Noa spava.
Neo ne želi nazad u svoj krevet i treba baš mene i samo mene. Kako ne želi u svoju sobu sjedamo u boravak na dvosjed. Legne mi u krilo i moli me da mu držim ruku na prsima i češkam mu kosicu. Nakon par minuta napokon zaspi, cijeli na meni. Sjedim na kauču dvadeset do četiri je. U nekom trenu mi klone glava, prestanem ga češkati i on počne plakati. Tek sam se oko šest izvukao s kauča i ispružio se na "damski ležaj". Tu noć sam s prekidima spavao točno jedan sat i osam minuta(hvala pametnom satu na tim groznim informacijama). Par minuta nakon što sam se ispružio da mi se kičma malo poravna Noa se došetao sav sretan do boravka, dobro jutro tata!!... Napravio sam mu tost, natočio čašu mlijeka i otišao pod tuš. Tad su već svi bili budni. Otišao sam na posao a Ena s njih troje na testiranje...
Na poslu je bilo super jer je stigla neka oprema koju već dugo čekam pa sam se k'o pravi geek mogao satima s kolegama "igrati" dok smo to postavljali isprobavali i podešavali. Budimo realni, mi dečki se nikad ne prestajemo igrati, samo su nam igračke sve veće i skuplje...
Ena je uspjela obaviti s klincima sve u rekordnom vremenu i prebaciti Noin pregled na dan nakon što izađe iz izolacije (nadamo se da nemaju koronu).
U utorak ujutro nakon još jedne sadržajne noći stiže mail od doktorice, NEGATIVNI SU! YES! olakšanje, samo je prehlada od koje Neo kuri s 39... Već znam kako će izgledati ostatak tjedna, mjeseca...
Sve češće se pitam. Vrijedi li u roditeljstvu isto pravilo kao u avionu? Prvo sebi stavite masku s kisikom da možete disati pa onda djeci...
Mislim da ako se ovo ovako još neko vrijeme nastavi da ću izgubiti razum i što je još gore, nas
:(
Imaju li roditelji pravo na burnout ?
Sad razumijem kad su"stari" govorili da je sve lagano dok su zdravi. Bome da. Kad su bolesni, bome bude svakako. Apsolutno te kuzim. Ti ih imas 3 a ja 4. 😂 Dok jedno ozdravi, drugo se razboli. I tak u krug. Ova iz vrtica svee prenese seki. Ona ozdravi, seka zaglavi 😳 a izolacija.. sreca, "samo", druga u zadnjih 11 mjeseci. Isto vrtic, naravno.
OdgovoriIzbrišiJooj, bit ce bolje. Lakse. Jednom. Kad narastu 😂