Moji klinci su zbilja još jako maleni. Toliko maleni da im je naše “novo normalno”, koje je zapravo nenormalno, jedino normalno koje oni znaju.
Zadnji put sam išao sam na put krajem veljače 2020. taman koji tjedan prije lockdowna.
Noa tada još nije imao niti dvije godine, Neo je imao 10 mjeseci a Mateo nije bio ni u planu hehe
Kako je ta veljača počela mijenjati svijet bilo mi je jasno u četverodnevnoj turneji bivšom jugom. Zagreb, Beograd, Sarajevo i Banja Luka. Svaki grad je na neki svoj način imao priču o kinezima koji su jeli šišmiše pa se sad širi neki virus. Sve je djelovalo kao neka jako loša šala i nismo mogli ni zamisliti kako će nam izgledati život niti za mjesec dana. Pa 19. Veljače 2020. godine sam radio koncert u rasprodanom Sava centru s 3800 duša koje su pjevale i plesale.
Bio je to prvi put da sam odvojen od Ene i djece i to odmah na 4 dana. Nije mi nikako bilo svejedno, pogotovo jer sam cijele dane bio zbilja zauzet poslom a noću putovanjem iz grada u grad. Kad bi ulovio 15 min mira prije koncerta zvali bi se na video poziv da me djeca “ne zaborave” hehe.
Već drugi, treći dan je Noa počeo biti ljut na mene i nije bas htio previše sudjelovati u video pozivima, a Neu je to kao i dan danas bilo baš zanimljivo. Kada sam se četvrte noći napokon vratio kući odmah sam im se uvalio u krevet i grlio ih i ljubio. Nekako smo preživjeli prvo odvajanje ( *nekako SAM preživio hahahaha).
Zadnjih godinu i pol smo toliko skupa da je čudno kad odem raditi popodne pa ih ne pokupim iz vrtića.
Krajem rujna nakon ljeta s relaksiranim kovid mjerama, sam išao u Istru na pet dana odraditi novi glazbeni festival u kamenolomu u Vrsaru.
Normalni ljudi bi rekli wau, pet dana hotela na moru bez djece, san snova. Ja se ne sramim priznati da sam jako slab na svoje sinove i jako sam zaštitnički nastrojen prema njima. Pogotovo sam slab na Nou i to svi znaju, tako da mi zbilja teško pada biti odvojen od njih. Iako budimo iskreni, znam ja biti, kako kaže Neo, opasan. To je ono kad zagrmim iz dubine duše kad pređu svaku granicu zdravog razuma i dovedu se u opasnost. Noa odmah pobjegne u krevet i pokrije se preko glave, Neo pita na čisto književnom hrvatskom : tata, što to činiš (ne znamo od kud mu to)😂😂 a Mateo… Mateo umire od smijeha jer valjda izgledam smiješno kad sam ljut…
Vratimo se mi na Vrsar. Noa i Neo su već veliki pa smo lijepo svaki dan pričali preko face time-a na video poziv. Mateo bi mi se naravno većinom smijao i tu i tamo rekao tata. Najsmiješnije od svega je i razlog zbog kojeg pišem ovaj tekst. Spavanje u mirnom, tihom prostoru s udobnim velikim krevetom sam bez ikoga.
Prva noć: ležim kao doma na samom rubu kreveta, ruka mi visi iz kreveta i budim se barem svakih sat vremena zbunjen zašto ne čujem kad djeca plaču još ne sanjam jer iz navike ne upadam u rem san.
Druga noć: napokon sanjam ali imam noćne more vezane uz djecu, ali sam se malo opustio pa čak spavam na četvrtini kreveta od 180x200
Treća noć: sanjam !! Ljudi sanjam !! Lijepi snovi, budim se samo jednom jer sam zabrijao da sam čuo neko dijete. Ujutro sam sav polomljen tijelo je u šoku od čitavih 6 sati sna!!
Četvrta noć: jedva sam budan do kraja koncerta, dolazim u sobu, zaspivam prije ponoći i spavam do 9(DEVET) ujutro !! Odmah sam za dobro jutro morao popiti ketoprofen jer nema komadića tijela koji me ne boli hehehe
Nažalost popodne je pala kiša pa smo četvrti koncert morali odgoditi za dva tjedna. Sjedam u auto i pičim kući svojim praščićima i najboljoj ženi na svijetu.
Nitko na svijetu ti se ne veseli toliko kad te dugo nije vidio kao mala djeca i pas :) i sad objašnjene naslova. Vodim sljedeće jutro Nou i Nea u vrtić i prvo stajemo u Noinu grupu, jer je ona prva na redu i sva djeca u glas: TATA SAŠA RADI !!!
Naime, Noa je u četri dana koliko me nije bilo valjda 1000000 puta svima ponovio kako tata Saša radi pa ga zato nema s njim u vrtiću.
Živjela djeca i nadam se starom normalnom što prije pa da ponekad mogu i sve svoje praščiće povesti sa sobom(ili još bolje da oni ostanu kod bake pa povedem Enu na odmor) kad TATA SAŠA RADI.
Primjedbe
Objavi komentar