Zašto svakim danom sve više mrzim grad koji teče...
Od kad znam za sebe, znam da volim Rijeku (i Trst) i ponekad
Ljubljanu, to su tri grada na starom kontinentu u kojima se mogu zamisliti da
živim. Preko bare mi se San Francisco čini kao cool opcija za život.
Srećom imam zbilja super roditelje koji su me od uvijek
vukli svuda sa sobom, pa sam tako od najranije dobi uspio i vidjeti veći dio
našeg malog Alpe Dunav Jadran svemira.
Da Vam ne pričam kako je tata koji od osamdesetih radi vani,
kad bi bio doma znao jadan ići ujutro sa mnom u Trst u šoping a popodne kad bi
mama došla s posla s njom u Trst u šoping hahaha
Zagreb mi nikad nije sjeo kao grad (neću sad ni objašnjavati
zašto), čak ni kad sam bio mali. Sjećam se tog trenutka kada bi se vraćali s
izleta u zoološki ili negdje iz gorskog kotara, like.... taj trenutak kada
izađeš iz šume i vidiš more, vidiš naš zaljev i kao da je srce na mjestu.
Drukčije se diše. Doma sam. Miran sam. Nije mi jasno od kud taj
lokalpatriotizam u meni, nije me nitko tome učio. Jedino mjesto gdje još imam
takav osjećaj je kad idem u Bašku pa se s Trskavca krenem spuštati prema moru.
Kad se počne ocrtavati dolina Bašćanske drage, u daljini Vela plaža i Prvić....
Neka toplina oko srca i osmjeh od uha do uha, onako dječački iskren i
nesvjestan. To ipak vežem uz ljetne mjesece koje sam u djetinjstvu provodio u
Baški u bakinoj kući.
Prvih pet godina svog života sam proveo u strogom centru
grada, unutar zidina, u ulici Janeza Trdine (možda baš zato imam potrebu se
izražavati pisanom riječi kao i on). Svi koji su odrasli osamdesetih u Rijeci
znaju kako je tada izgledao život u centru, pogotovo kakva je ekipa bila u
„sportu“ koji je bio u našoj zgradi. Baš zbog tog „života“ tata je odlučio da
se selimo na SELO! Ni manje ni više nego dvije tisuće tristo METARA dalje (2,3
km) u Škurinjsku Dragu (Rastočine). Tek sam se tada ranih devedesetih naučio
popeti na stablo iako nikad baš kao djeca koja su odrasla na „selu“ ipak sam ja
dijete asfalta. Znam da nam je bila zabava kad smo bili mali gledati ljude kako
hodaju po korzu i pogađati koji ljudi nisu iz grada( jako su dizali noge od
asfalta dok bi hodali hehe).
Imao sam čak jedan park u kojem sam se igrao, to je onaj
gdje danas stoji ružna staklena zgrada s crvenim betoniranim malim zidićem na
mjestu gdje je stajao ostatak zidina koje sam spomenuo maloprije. E, možda se
ne znam popeti na stablo ali taj zid je bio moje igralište i moje stablo! E da,
nema ni igrališta više ispred škole gdje sam igrao nogomet s tatom i njegovim
prijateljima...
Kao što vidimo, polako dolazim do tog djela zašto polako ali
sigurno svakim danom sve manje volim svoj grad koji teče...
Zbog posla moram često u onaj Zagreb koji mi nikada nije
sjeo... Za razliku od Ljubljane koja ima sličnu klimu ali mi nekako baš
odgovara kao grad. No, vratimo se mi na Zagreb...
Prije par tjedna bio sam u Zagrebu na jednom koncertu i
ostao sam prespavati da ne vozim kasno noću doma, ipak sam sad odgovoran
roditelj i moram se čuvati da što duže potrajem svojim sinovima hehehe.
I tako sam ujutro išao prošetati malo po kvartu u kojem sam
odsjeo...
Prva stvar, parkirao sam ispred zgrade gdje mi je bio
smještaj, u Rijeci je to gotovo pa nemoguća pojava.
Druga stvar, padala je kiša, ako se to uopće može nazvati
kišom naspram Riječke kiše... Tako je jako padala da sam bio jedini koji nije
ni izvadio kišobran već sam samo stavio kapuljaču od vjetrovke da mi se ne smoči kosa. Naime kiša u Zagrebu je kao ono što se odbija od poda kada pada
kiša u Rijeci. Istina i u Rijeci ne nosim kišobran kad kiša pada jer bi me
odnijelo zajedno s njim. Ionako budem mokar jer kiša u Rijeci ne pada s neba na
zemlju kako Bog zapovijeda, nego kako se i zovemo od milja grad koji teče e pa
tako i kiša pada: gore, dolje, lijevo, desno (majmunski ples je to).
Treća stvar, svaki „mikrokvart“ kako ja zovem te čudne
zagrebačke zgrade koje imaju onaj prostor (dvorište?) između njih u sredini,
ima i svoj mikro kvartovski dućan i kafić i neke mikro obrtnike!!... Urar,
postolar, šivanje, peglanje, pranje, servis elektronike....
Mi u Rijeci valjda imamo propisan tehnički minimum od 1000
m2 za dućan s prehranom, a o obrtnicima ni neću, bolna tema...
Četvrta stvar, mjesta za izlazak. Kina, KAZALIŠTA, Bože
koliko kazališta!! Koncertne dvorane... ponekad si mislim da moja supruga ima
pravo kad mi kaže da sam glup, glup u toj svojoj ljubavi i vezi s Rijekom...
Neopisivo je koliko više mogućnosti za kulturu imaš u Zagrebu, i Ljubljani i
Trstu.. a povezano s tim i mogućnosti za posao pošto smo oboje „kulturni
djelatnici“ ili ti ga djelatnici u
kulturi..
Peta stvar koja me kao roditelja kojemu je stalo do
dobrobiti svoje djece najviše boli, su parkovi, prostori za šetati, voziti
biciklu, role, skejt... na svakom koraku! Ali doslovno, na svakom koraku. Znam
da možda zvuči smiješno, ali kako sm se preselili tih 400 m od prijašnjeg stana
tako su nam sad i parkovi 400 m dalje! Ali 400 m s troje male djece, tj. Dva
pomahnitala todlera i bebom u kolicima po riječkim ulicama bez pločnika(jer su
auti parkirani na njima)! je jednako kao da nam je parkić u drugom kvartu.
Horor...
Ali onda sjednem u svoj auto, stanem na Trešnjevci u pekaru Dafina, kupim najbolji kroasan koji novac može kupiti i krenem svojoj Rijeci. Nakon nekih sat vremena vožnje autoputom dolazim do one točke kad izađeš iz tunela, vidiš Kvarner i Učku i možeš ga jebati ne sjećam se uopće o kojim sam točkama prednosti drugih gradova pisao prije... Sve više mislim da Ina na Mlaci iz dimnjaka pušta neke dobre kemikalije koje stvaraju ovisnost jer svi koji jednom dođu u Rijeku uvijek joj se ponovo vraćaju...
Sorry draga mislim da će
nam sinovi biti Riječani kao i njihov tata.
Primjedbe
Objavi komentar