Ljudi moji,
Kako djeca rastu tako sve manje i manje pišem.
Zbilja je istina malo dijete mali problemi, veliko dijete ... Ma znate dalje..
Priroda se dobro poigrala s nama "modernim" očevima koji želimo biti potpuno uključeni u svaki aspekt odgoja djece. Znam da nije svima prirodno mijenjati pelene, kuhati, prati guze, kupati djecu i čitati im priče i pjevati uspavanke, ma ni ne treba biti, ne osuđujem nikoga. Meni je to normalno i mislim da to nije "ženski" posao. Tate se trebaju brinuti i emotivno a ne samo financijski o svojoj djeci.
Kad sam dobio Nou okrenulo me u nekog drugog ne sebičnog ja, a to se sve samo pojačalo dolaskom Nea i Matea.
Svejedno koliko god ja želim i trudim se, nekako uvijek ostaje osjećaj da nisam napravio dovoljno za njih. Zapravo i nisam i jasno mi je koliko Ena povlači tu stranu obiteljskog života. Svakim danom se sve teže nosim sa svim tim obavezama. Vrtići, logopedi, beskonačni dječji rođendani i zabave.... Ma koliko bio ekstrovert ta društvena interakcija me počinje prazniti. Postao sam svjestan toga: da bi naša obitelj bila dobro ja moram biti dobro i moram biti malo sebičan i misliti na svoje psihofizičko zdravlje. Zadnjih par (korona)godina su svima bile psihički teške, a ja sam , uz sve to u roku od 3 godine, došao od samačkog "party" života bez i jedne obaveze do: supruga i oca TRI sina. Tek sad nakon gotovo pet godina braka i četiri očinstva počinjem potpuno shvaćati koliko mi se život promijenio. No, to što sam postao roditelj i djeca su mi na prvom mjestu ne znači da trebam sebe zapustiti, ma koliko lakše to bilo. Iskreno meni se to dogodilo, zapeo sam u tu neku zamku koju sam si sam smjestio.
Puno opravdanja: djeca ne spavaju, Noa ide kod logopeda i to zahtjeva puno rada a i na kraju novaca i vremena, Mateo je taman prohodao pa je sad opasan po sebe i cijelu okolinu, Neo je pravo srednje dijete i treba beskonačno puno pažnje i potvrde itd Itd... Srećom da imam Enu koja je totalni pozitivac pa ma koliko joj teško bilo što nam nedostaje vremena za nas na pitanje:
ima li romantike kada imaš dijete?
Odgovara: Ima.
Kakva je?
Rijetka i brza.
Legenda moja. Da mogu opet bi je ženio.
Kao što sam u startu rekao, ovo sve pišem za svoje sinove i zato se ne suzdržavam. Želim da znaju jednog dana kad budu i sami roditelji da je ok biti malo pogubljen i imati zbrkane osjećaje. Nekako mi se nažalost čini da će i za 25 godina u Hrvatskoj i dalje biti tabu tema tate i njihovo mjesto u roditeljstvu.
Ove godine mi se i poslovni dio života malo razgranao i neke stvari su krenule ozbiljnije. Sve to skupa znači da sam uz normalan svakodnevni posao bio i par puta po par dana na putu. To je na neki način narušilo našu obiteljsku dinamiku i rutinu. Ena je to savršeno svladala i uvela je nove rutine i divim joj se na tome.
Ovo godine se, nakon dvije korona godine, vratio i Međunarodni festival malih scena. Nekako nas je dočekao nespremnima. Prvi je to festival bez našeg Nenada i da bi sve prošlo kako treba, morao sam preuzeti više odgovornosti od onih koje sam inače imao kao tehnički direktor. Ukratko to znači da mi je radni "dan" redovito bio od osam ujutro do dva ujutro.
Toliko me nije bilo doma da je Ena rekla dečkima da je tata opet na putu. To je znalo dovesti do smiješnih situacija kad bi Neo oko tri, četiri ujutro šetao po kući pa bi me vidio u krevetu i sav vesel povikao: tata !! Vratio si mi se ! A što si mi kupio na dalekom putu ? I naravno ostao bi spavati sa mnom u krevetu. To da Neo spava sa mnom je postala normalna situacija i o tome sam već pisao. Ali ovoga puta sam i Noi nedostajao tako da je i on dolazio spavati kod mene i maziti se.
Naravno, kako gospodin Murphy nalaže, dvije noći usred festivala, moji sinovi nisu uopće spavali . Zabavno je nakon petnaest satnog radnog dana još biti budan cijelu noć. Ali to nije sve, kako kažu na reklami: prvi put od kad radim festival sam već prvi dan bio bolestan i završio na antibioticima. Obično se razbolim nakon festivala kad padne stres tako da je i ovo bilo novo i nezaboravno iskustvo hahaha .
Kako mi je već postala navika da na kraju bloga pišem pravi razlog zašto uopće pišem sve ovo pa evo i ovaj put je tako...
Sredinom travnja sam radio u Zagrebu produkciju na koncertu Zeljka Joksimovića u Areni. Naravno, kao prava ponosna i tvrdoglava budala odlučio sam da neću spavati u Zg nego se nakon koncerta vraćam doma svojoj obitelji. Što ti je još samo sati i pol vožnje da budem sa svojom obitelji a ne sam u nekom hotelu.... i naravno dok sam vozio kući, negdje u gorskom kotru sam na par sekundi zaspao za volanom. Otvorene oči ali sanjam... Sreća, svemir , anđeo čuvar ne znam ni sam me spasio da se ništa nije dogodilo. Bilo je to zbilja posebno buđenje. Ne smijem si to više nikad dozvoliti, zbog mojeg neracionalnog razmišljanja djeca su mi mogla ostati bez tate a Ena bez supruga.
Kao što sam već rekao, tate moramo biti dobro da bi našoj obitelji bilo dobro.
Bravo, Saša tako iskreno i toplo🤩
OdgovoriIzbrišiKrasno Saša! Odličan blog.
OdgovoriIzbriši