Tatin(b)Log

Prošlo je svih šest mjeseci roditeljskog dopusta. Bilo je to najkraćih šest mjeseci u mom životu.  Vratio sam se na posao i to odmah u vatru, na međunarodni festival malih scena. Hvala dragoj Editi i Višnji što su mi još jednu godinu ukazale povjerenje da budem tehnički direktor festivala. Bio je to jedan zanimljiv festival, dogodilo nam se prvi put u gotovo trideset godina da nam je ansambl otkazao predstavu 38 minuta prije ulaska publike… Strašno je to što se događalo u Srbiji u zadnje vrijeme ali ovaj put ne bi htio ulaziti u tu temu i iskazivati svoje mišljenje o svemu tome.  Ako sam nešto naučio ovih šest mjeseci je da se ne isplati uzrujavati oko svega. Naravno to sam naučio nakon što sam doslovno izgorio.  Češće sam i kuhao tih šest mjeseci  Uspio sam taj novi “zen” mentalitet prenijeti i djelomično na posao, ma koliko teško to ponekad bilo. Shvatio sam i da su kolege/zaposlenici isto ponekad kao velika djeca. Samo treba pronaći taj kanal kojima doprijeti do njih. Kod Noe su to

 Mislim da vas je većinu privuklo mom pisanju to što sam iskren. Možda za neke stvari i preiskren...  Tako ću i danas napisati točno ono što me muči, bez filtera, bez uljepšavanja... Zadnje dvije godine su nas svih gurnule na neke rubove. A Ena i ja smo u tim pandemijskim godinama dobili i trećeg sina.  tata pod pritiskom hahahaha Koliko god je sve to lijepo i znaš da neizmjerno voliš svoju djecu, roditeljstvo je često vrlo vrlo vrlo teško. Ne, nismo mi razmažene generacije i nisu stariji bili bolji i jači od nas. Samo se o tome nije pisalo a bogami se nije ni pričalo o stvarima koje su "sramotne".  Da, znam, nitko nam nije kriv što smo napravili djecu a pogotovo godinu za godinom ali to ne znači da nemamo pravo reći da nam je teško. Da nam odnos, brak i razum pati. Da nam sad već kronično i opasno nedostaje vremena za nas dvoje. Da smo kao mladi bračni par zadnju noć sami proveli dvije noći prije rođenja prvog djeteta. Da nemamo kome ostaviti djecu( jer ih je troje i mali su

Nisam dugo pisao o vrtiću i o Noinom napretku s govorom i Neovim napretkom u jaslicama.  mama Ena, braco Mateo i braco Noa Neo je prošle godine krenuo u jaslice s godinu i 5 mjeseci i ja zbilja nisam bio oduševljen s time. Još je i ova korona poremetila sve što se poremetiti da. Tek smo ove godine, znači nakon godinu dana, prvi puta bili na roditeljskom sastanku ili kako bi se već to nazvalo za jaslice. Neo je junački podnio tu prvu godinu, puno bolje od mene. Više sam ja suza zadržao u očima nego što ih je on ispustio odlazeći u jaslice.  frajer u liftu spreman za jaslice a ovako je to izgledalo kad bi kiša padala Malo se i svemir poigrao s nama pa je od prve dvije odgojiteljice s kojima je startao u jaslicama, ostao na jednoj, pa eto od nedavno, na niti jednoj. Srećom, sve odgojiteljice koje su bile na zamjeni su divne. Barem koliko sam mogao vidjeti u tih dva puta po dvije minute u danu dok bi puštali i pruzimali djecu.  legenda Ja Zmaj sa slikovnim komentarom :) Samo da razjasnim n

Moji klinci su zbilja još jako maleni. Toliko maleni da im je naše “novo normalno”, koje je zapravo nenormalno, jedino normalno koje oni znaju.   Zadnji put sam išao sam na put krajem veljače 2020. taman koji tjedan prije lockdowna.  Noa tada još nije imao niti dvije godine, Neo je imao 10 mjeseci a Mateo nije bio ni u planu hehe Kako je ta veljača počela mijenjati svijet bilo mi je jasno u četverodnevnoj turneji bivšom jugom. Zagreb, Beograd, Sarajevo i Banja Luka. Svaki grad je na neki svoj način imao priču o kinezima koji su jeli šišmiše pa se sad širi neki virus. Sve je djelovalo kao neka jako loša šala i nismo mogli ni zamisliti kako će nam izgledati život niti za mjesec dana. Pa 19. Veljače 2020. godine sam radio koncert u rasprodanom Sava centru s 3800 duša koje su pjevale i plesale.  Bio je to prvi put da sam odvojen od Ene i djece i to odmah na 4 dana. Nije mi nikako bilo svejedno, pogotovo jer sam cijele dane bio zbilja zauzet poslom a noću putovanjem iz grada u grad. Kad bi

  Noćas nas je napustila jedna od najvećih osoba u mom životu. Moja najdraža Teta Lidija.  Čuli smo se nedavno, za njen rođendan kao i svake godine, ma koliko bili udaljeni. Pričali smo o tome kako ćemo se grliti i ljubiti kad prođe ta glupa pandemija, iako imam osjećaj da smo oboje znali da će taj trenutak nekako biti daleko. Samo nismo znali da će biti baš tako daleko.   Kad sam se s 5 godina doselio u zgradu, Teta Lidija je bila jedna od prvih osoba koje sam upoznao. Vrlo brzo smo se zavoljeli. Njen tata, Nono Toni je bio najstariji stanar zgrade a ja sam bio najmlađi. Često smo se skupa vraćali iz "života". Osamdesetih su se i petogodišnja djeca igrala vani do mraka. Nono Toni je dolazio s partije karata u "Dva fažola" a ja sav prljav i umoran od cijelodnevnog ganjanja s ekipom iz ulice. Teta Lidija, Nono Toni i Barba Nino su živjeli točno iznad nas, na petom katu. Do tog petog kata ima točno 4 prozora na polukatovima koji gledaju na naš mali/veliki kvart. Išli

Zbilja dugo nisam pisao.  Imao sam često potrebu ali nekako mi je vrijeme iskliznulo iz ruku.  Zbilja se svašta dogodilo od kad Vam nisam pisao.  Jedna od važnijih stvari je da se Noa i Neo skidaju iz pelena. Ova slika će Vam najbolje pokazati kako to napreduje: Noa je napokon upao u vrtić i kroz par dana krećemo u tu avanturu s njim. Govor mu se malo poboljšao ali nažalost ni blizu koliko bi trebao. Trenutno smo na ljetnoj pauzi od logopedske terapije ali smo krenuli i s pregledima u KBC-u i jako smo pozitivni oko svega.  Noa i dalje najviše voli more i tatin Smartić (tako barem sam kaže 😂).  Ako slučajno niste čuli našu himnu smartu  Klikni TU Neo je pak zadnjih par mjeseci dobio toliki dar govora da se ne gasi hehe, priča stalno , priča puno, svakodnevno usvaja nove riječi i obožava kad mu pričam priče. Posebno voli priču o Tri jarića po imenu Gruff i priču o repi. Super je što dok mu pričam priču on dodaje paralelne radnje i likove pa ni meni nije dosadno pričati stalno iste priče

Pet sati je i 17 minuta!! Pišem Vam opet s wc-a kao i nekad. (Skrivam se od Nea). Prije kojih dvadesetak dana sam se pohvalio kako nam se puno toga velikoga izdogađalo u par sati. Noa je spavao kod bake prvi put! Neo je spavao u svom krevetu u dječjoj sobi !! A Ena i Mateo su se vratili u našu veliku sobu!!  Nakon nekih 6-7 mjeseci izrazitog fokusa samo na mene, Neo je počeo ponovo ostvarivati super interakciju s Enom. Očito je prihvatio da beba Mateo ostaje i da bez obzira na to ipak ima dovoljno pažnje i ljubavi od svoje mame ❤️ Znalo je biti grozno ponekad kad bi ga Ena htjela presvući ili leći u krevet s njim za uspavati ga a on bi joj samo rekao: mama BJEŽ! I počeo zazivati mene. To nas je zbilja žalostilo. Sad njih dvoje idu u vrtić ujutro, imaju neku svoju novu rutinu, navečer ide spavati tako da ga mama uspava... Ali naravno kao i uvijek sa spavanjem mojih sinova,  sve je super funkcioniralo par dana tj. noći. Uspavljivanja i dalje super idu, ponosan sam na Enu jer je uvela rut

Ova korona je zbilja sve promijenila, ne znam tko su ljudi koji se usude u doba pandemije(velepošasti haha) pisati o screen time-u ali SRAM IH BILO hehehe   fotka je tu samo da se zna na koga djeca vole ekrane :) čak i na vjenčanju sam imao mobitel Već znate da Noa, iako će uskoro tri godine, jako malo tj. gotovo ništa ne govori. Idemo kod logopeda već neko vrijeme i stvari idu na bolje. On je shvatio da mora i riječima izraziti svoje želje i potrebe, a mi da moramo imati strpljenja i pričekati da se on malo pomuči da dobije to što želi.  Prošle godine u ovo doba smo bili u lockdownu (društvostaju!?!? :) ) i mi kao nadobudni roditelji smo zaključili da je to pravo vrijeme da skroz eliminiramo tv i crtiće na mobitelu. Dobro nam je išlo nekih tri mjeseca, no kako se bližila jesen i počela je poznata riječka kiša, počeli smo malo po malo popuštati. Priznajem da sam ja najveći krivac, htio sam pogledati zadnju sezonu Vikinga dok je još vruća a da bi to odradio pošteno trebalo je ponoviti i