Tatin(b)Log

Bliži nam se tri mjeseca otkad je Mateo došao u naš život. Mateo <3 Bila su to zanimljiva prva tri mjeseca. Korona ne posustaje, posao pati, ali mi zapravo daje mogućnost da ipak provodim više vremena uz svoju obitelj. Puno toga se promijenilo s dolaskom treće bebe u kuću, možda čak i više nego s dolaskom prvog djeteta. Kad očekuješ prvo dijete, imaš puno nepoznanica i pitanja u glavi, konstantno, koja se sva razriješe kada dijete napokon stigne, pa onda imaš novih pitanja, hehe... S drugim si već nekako sigurniji, ali se pojavljuju pitanja u stilu, kako će se oni slagati, hoću li im moći pružiti istu količinu ljubavi i pažnje... Kad dođe treće dijete, sva nadanja i pitanja su nestala, jednostavno znaš da te očekuje neprestani kaos, ali kaos pun ljubavi. Nema boljeg opisa od toga. Trenutačno je uvijek netko popišan, pokakan, mora jesti, piti ili spavati. I ne, ne može si nitko sam još uvijek (skroz uspješno) pomoći oko toga.  Jedina stvar koja me iskreno rastužila je to št

Prvo Šišanje (Neo i Noa prije šišanja) Nakon duge dvije godine i mjesec dana za Nou, i godinu i mjesec dana za Nea - išli smo na šišanje! I to ne bilo kamo, nego u pravi frizerski salon za odrasle. Super su to odradili, bili su dosta mirni pa je sve prošlo relativno brzo i relativno uspješno, hehe. Neo je dobio pravu mušku kratku frizuricu, a Noa izgleda kao da je ukrao frizuru srednjovječnoj gospođi koja noću spava s viklerima i mrežicom u kosi. (Noa nakon šišanja) Noa ima (imao je) predivnu gustu, kovrčavu kosu koja izgleda kao da smo mu radili pramenove. Baš mu se nekako razne nijanse tamno i svijetlosmeđe boje igraju po kosi. Neo je još prava beba po pitanju kose koja mu je više kao paperje nego prva kosa. Dugo smo odugovlačili odlazak frizeru baš zbog tih predivnih Noinih kovrča. Ena bi mu svakih nekoliko mjeseci skratila šiške da mu ne idu u oči i to je bilo to. Puštali smo kosu da nam pokaže svu svoju raskoš i zbilja je. (Noa dan prije šišanja) Toliko je izrasla da nam ljudi po

"razmažena djeca" :) Kad se sjetim svog odrastanja osamdesetih, kuća je uvijek bila puna ljudi i veselja. Puno se smijalo, išlo se na izlete, družilo se i redovito međusobno posjećivalo. Nitko se nije puno žalio i ako je imao problema nekako bi to ostajalo unutar obitelji i s najbližnjima bi se rješavalo. Normalno je bilo pomoći susjedima kad bi im stigla drva, kad bi netko stariji išao iz dućana uvijek si se ponudio pomoći nositi koju vrećicu. O pozdravljaju pogotovo starijih u zgradama pa i u kvartu da ni ne govorim. Odrastao sam u uvjerenju da je to normalno i ispravno i dan danas vjerujem u to. No ipak moram priznati, prvi put u mojih trideset i pet godina života ne poznajem ljude koji žive vrata do mene. Ne poznajem prve susjede i to me rastužuje, bivši su se odselili, neko je kupio stan i sada ga iznajmljuje. Ne smatram se malograđaninom koji mora sve znati i poznavati ali barem prvog susjeda ne bi bilo loše znati, ma u koliko velikom ili malom gradu živite. Prije par g

Bio je to jedan od onih dana između Božića i Nove godine kad ne znate koji je dan ni koja je godina, ali znate da je sarma za ručak. Kako je jučer bila sarma za ručak 😂, podsjetila me na ovaj tekst pa sam ga odlučio podijeliti s Vama. Noa i ja smo se ujutro brzinski spremili, spakirali pelene, kašice, žličice, bocu vode, malo ekstra robe i krenuli sređivati redom sve što je potrebno odraditi na Miniju. Može se reći da je između Noe i Minija nastala ljubav na prvi pogled. Čim ga vidi, nožice i ručice mu zaplešu od sreće. Najviše se voli igrati autićima, a Mini mu valjda djeluje kao neki njegov autić samo mrvicu veći. Kad idemo s njim naokolo, nemamo problema sa smještanjem u sjedalicu i uobičajenih drama vezanih oko  vožnje autom. Sam otvara vrata i penje se u sjedalicu, povežem ga sigurnosnim pojasevima, sjedam na vozačko mjesto, namještam retrovizor da ga vidim, palim Otvoreni i krećemo! Cijelim putem je gledao van sa zanimanjem i laganim osmijehom. Stižemo u prvi dućan, tu moramo k

Jedan dan prije par mjeseci dok sam bio na poslu, zvoni mi mobitel. Zove me Ena (supruga), što je samo po sebi čudno jer smo se nekako zbog naših poslova navikli tipkati si poruke. Čim je zazvonio mobitel prokomentiram s kolegom: Uff, sigurno neki kaos! Javljam se: daaaaa ? I odmah kreće priča: mama i ja smo u kuhinji, nešto smo spremale i Noa (stariji sin tada oko godinu i pol star) je došao kod nas otvorio vrata i iz brave je ispao “jezik” kojeg sam gurnula nazad ne znam zašto a Noa je zalupio vratima i sada smo zaključani u kuhinji! Shit, a Neo ? (mlađi sin tada oko 6 mjeseci star) Neo je u spavaćoj sobi i spava! Znači sam... I sad, zvati vatrogasce da nam razbiju ulazna vrata, kuhinjska vrata i pričuvaju Nea i oslobode njih ? Ili zvati domara, susjeda..? Ali nitko nema ključ od ulaznih u stan... Taj dan nas je sreća zbilja pomazila i to dva put! Imam zbilja super kolege! Uopće nije bilo rasprave trebam li krenuti doma ili ostati do kraja programa, dok sam još bio na telef

Na tečaju za trudnice doktor nam je prvog dana pričao o tome kako zatrudnjeti. Naravno da se nisam mogao suzdržati da ne dignem ruku i kažem: Pogledajte oko sebe, sve same trudnice, mislim da smo taj dio već savladali. Naravno, kao i u školi, cijela učionica se nasmijala, doktor me ružno gledao, a Ena se crvenjela. No, to nije razlog zašto se u našoj maloj velikoj obitelji pamti taj “Tečaj pripreme trudnica za porod i roditeljsku funkciju”. Naime, lijepo su nam rekli: Ljudi pazite, često se dogodi da mame nakon tri mjeseca od poroda kada dođu na prvi ginekološki pregled, dođu TRUDNE. Mi smo se naravno valjali od smijeha jer kako bi to netko uopće uspio. E, pa...  Tri mjeseca nakon rođenja Noe, svi troje smo išli kod ginekologice i pogodite što? Bili smo trudni!   Odmah smo se dogovorili da na drugi tečaj ne idemo, predobro nam je barba doktor prvi put objasnio kako se rade djeca, hahahaha.  Bilo nam je milijun pitanja u glavi, hoćemo li mi to moći, hoće li Noa zbog toga nešto prop

Priča o meni kao tati počinje prije neke dvije godine kada sam s Enom bio na porodu i dobio sina Nou u ruke dok su mamu šivali četrdeset pet minuta. Bila je to ljubav na prvi pogled i to ona ljubav koja je svakim danom sve jača i jača.  Ena i ja radimo i živimo u umjetničko-kazališnim krugovima i jednostavno nas je svemir spojio u pravom trenutku na pravom mjestu. U roku nekoliko tjedana već smo živjeli skupa, a nakon nekoliko mjeseci bili smo vjenčani i čekali našeg bikonju Nou.  Prije nego sam se vjenčao s Enom, sam bio u gotovo desetljeće dugoj vezi i nisam bio siguran trebam li i hoću li ikad postati tata. Najbliže što sam došao roditeljstvu bilo je kad sam dobio predivnog crnog pudla, Jazza. Uz tog kuštravog psića sam naučio puno o sebi, pa i to da ipak nisam toliko sebičan koliko sam mislio ili mi se govorilo. Kad je došao kod nas, imao je nešto manje od tri mjeseca. E sad, vjerujem da se poznavatelji pasmina pitaju kako to da sam dobio pudlu na poklon kad štenci koštaju i des

Dragi ljudi, Moram vam biti iskren, dok ovo pišem sjedim na wc-u. Da, znam, previše informacija ali vjerujem u to da treba biti iskren sa svojim prijateljima, obitelji i najvažnije, sami sa sobom ... Želim vam ispričati kako mi se život pred malo manje od dvije godine okrenuo naglavačke. Doslovno naglavačke! Postao sam tata ! Ja ! Baš ja ! T a t a ! U trideset i trećoj godini ! Zastrašujuće ! Naravno da sam kao muškarac koji ima životnog iskustva iza sebe odlučio da idem sa suprugom na porod! Nikad u životu nisam napravio veću pogrešku za svoj napuhani muški ego. Ma kakva ravnopravnost spolova! pa žene su ZVIJERI, vjerujte mi Z V I J E R I ! Da mi moramo roditi, ljudski rod bi odavno izumro (neš jebat bez kondoma!) ili smislio neki način teleportacije beba iz trbuha. Žene majke kraljice, zbilja to jeste! Naklon do poda i hvala vam što nas trpite. Savjet za buduće tate, OBAVEZNO bez ikakvih isprika i izmotavanja budite uz suprugu na porodu. To je najljepša i