Tatin(b)Log

 

Blog Baš na Valentinovo sam prekršio jedno od najvažnijih obećanja koje sam dao sebi ali još važnije i njoj.  Ena i ja više ne spavamo u istom krevetu. Bračna postelja nam se razdvojila na dva kreveta udaljena 14 koraka. Broj 14 nas prati od kad smo skupa. Prohodali smo na četrnaesti, vjenčali se na četrnaesti i eto sada nas 14 koraka dijeli noću. Nakon ovako dramatičnog uvoda :) idemo na pozitivu. U zadnjem blogu sam obećao da ću vam ispričati kako nam se dogodila velika promjena. Prošlo ljeto smo se preselili u novi stan! Prvo su klinci (stariji) dobili najveću sobu od 25 m2 za svoju sobu. Bila su dva kreveta u njoj i neizmjerna hrpa igračaka. Mateo je i dalje spavao s nama u sobi, ipak je još maleni i treba mu noću naša prisutnost. Noa je od kad smo se preselili odjednom postao veliki dečko i počeo je super spavati. Neo je naprotiv počeo svake noći oko ponoć dolaziti nama u sobu. Tu bi nastao kaos za Enu i mene. Prvo bi Neo budio Matea, pa Mateo Nea a Ena i ja smo bili budni stalno.

O va nova godina mi i nije počela baš onako skroz najbolje.  To me sigurno kaznilo jer je nisam htio dočekati. Na staru godinu se dogodilo svjetsko čudo! Svi klinci su u 20:30 spavali ! Bez obzira na petarde i ratove zvijezda u kvartu oni su spavali ! Oko 23 h smo i Ena i ja odustali (prvenstveno ja). Otišli smo u našu sobu gdje je Mateo spavao svojim uobičajenim ritmom: red spavanja, red cviljenja, red buđenja. Buđenje se dogodilo u 23:57 pa smo si Ena i ja lijepo u ponoć čestitali Novu godinu velikom sočnom pusom 🥰 i onda si okrenuli guze kao pravi stari bračni par i nastavili spavati. Šta ti djeca naprave od ljubavnog života to nije istina hahaha Prvi "važan dan" ove 2022. je bio 5.1. srijeda... Klinci su imali groznu noć, toliko groznu da se ni Ena nije mogla probuditi da ih vodi u vrtić, iako smo se jučer dogovorili da će ih ona voditi. A Noa i Neo su ovako spavali : Dan danas ne razumijem šta oni po noći rade 😂 Budio sam ih dobrih 15-20 minuta uz upaljeno

 Mislim da vas je većinu privuklo mom pisanju to što sam iskren. Možda za neke stvari i preiskren...  Tako ću i danas napisati točno ono što me muči, bez filtera, bez uljepšavanja... Zadnje dvije godine su nas svih gurnule na neke rubove. A Ena i ja smo u tim pandemijskim godinama dobili i trećeg sina.  tata pod pritiskom hahahaha Koliko god je sve to lijepo i znaš da neizmjerno voliš svoju djecu, roditeljstvo je često vrlo vrlo vrlo teško. Ne, nismo mi razmažene generacije i nisu stariji bili bolji i jači od nas. Samo se o tome nije pisalo a bogami se nije ni pričalo o stvarima koje su "sramotne".  Da, znam, nitko nam nije kriv što smo napravili djecu a pogotovo godinu za godinom ali to ne znači da nemamo pravo reći da nam je teško. Da nam odnos, brak i razum pati. Da nam sad već kronično i opasno nedostaje vremena za nas dvoje. Da smo kao mladi bračni par zadnju noć sami proveli dvije noći prije rođenja prvog djeteta. Da nemamo kome ostaviti djecu( jer ih je troje i mali su

Zašto svakim danom sve više mrzim grad koji teče...   Od kad znam za sebe, znam da volim Rijeku (i Trst) i ponekad Ljubljanu, to su tri grada na starom kontinentu u kojima se mogu zamisliti da živim. Preko bare mi se San Francisco čini kao cool opcija za život. Srećom imam zbilja super roditelje koji su me od uvijek vukli svuda sa sobom, pa sam tako od najranije dobi uspio i vidjeti veći dio našeg malog Alpe Dunav Jadran svemira. Da Vam ne pričam kako je tata koji od osamdesetih radi vani, kad bi bio doma znao jadan ići ujutro sa mnom u Trst u šoping a popodne kad bi mama došla s posla s njom u Trst u šoping hahaha Zagreb mi nikad nije sjeo kao grad (neću sad ni objašnjavati zašto), čak ni kad sam bio mali. Sjećam se tog trenutka kada bi se vraćali s izleta u zoološki ili negdje iz gorskog kotara, like.... taj trenutak kada izađeš iz šume i vidiš more, vidiš naš zaljev i kao da je srce na mjestu. Drukčije se diše. Doma sam. Miran sam. Nije mi jasno od kud taj lokalpatriotizam

Nisam dugo pisao o vrtiću i o Noinom napretku s govorom i Neovim napretkom u jaslicama.  mama Ena, braco Mateo i braco Noa Neo je prošle godine krenuo u jaslice s godinu i 5 mjeseci i ja zbilja nisam bio oduševljen s time. Još je i ova korona poremetila sve što se poremetiti da. Tek smo ove godine, znači nakon godinu dana, prvi puta bili na roditeljskom sastanku ili kako bi se već to nazvalo za jaslice. Neo je junački podnio tu prvu godinu, puno bolje od mene. Više sam ja suza zadržao u očima nego što ih je on ispustio odlazeći u jaslice.  frajer u liftu spreman za jaslice a ovako je to izgledalo kad bi kiša padala Malo se i svemir poigrao s nama pa je od prve dvije odgojiteljice s kojima je startao u jaslicama, ostao na jednoj, pa eto od nedavno, na niti jednoj. Srećom, sve odgojiteljice koje su bile na zamjeni su divne. Barem koliko sam mogao vidjeti u tih dva puta po dvije minute u danu dok bi puštali i pruzimali djecu.  legenda Ja Zmaj sa slikovnim komentarom :) Samo da razjasnim n

Moji klinci su zbilja još jako maleni. Toliko maleni da im je naše “novo normalno”, koje je zapravo nenormalno, jedino normalno koje oni znaju.   Zadnji put sam išao sam na put krajem veljače 2020. taman koji tjedan prije lockdowna.  Noa tada još nije imao niti dvije godine, Neo je imao 10 mjeseci a Mateo nije bio ni u planu hehe Kako je ta veljača počela mijenjati svijet bilo mi je jasno u četverodnevnoj turneji bivšom jugom. Zagreb, Beograd, Sarajevo i Banja Luka. Svaki grad je na neki svoj način imao priču o kinezima koji su jeli šišmiše pa se sad širi neki virus. Sve je djelovalo kao neka jako loša šala i nismo mogli ni zamisliti kako će nam izgledati život niti za mjesec dana. Pa 19. Veljače 2020. godine sam radio koncert u rasprodanom Sava centru s 3800 duša koje su pjevale i plesale.  Bio je to prvi put da sam odvojen od Ene i djece i to odmah na 4 dana. Nije mi nikako bilo svejedno, pogotovo jer sam cijele dane bio zbilja zauzet poslom a noću putovanjem iz grada u grad. Kad bi

  Noćas nas je napustila jedna od najvećih osoba u mom životu. Moja najdraža Teta Lidija.  Čuli smo se nedavno, za njen rođendan kao i svake godine, ma koliko bili udaljeni. Pričali smo o tome kako ćemo se grliti i ljubiti kad prođe ta glupa pandemija, iako imam osjećaj da smo oboje znali da će taj trenutak nekako biti daleko. Samo nismo znali da će biti baš tako daleko.   Kad sam se s 5 godina doselio u zgradu, Teta Lidija je bila jedna od prvih osoba koje sam upoznao. Vrlo brzo smo se zavoljeli. Njen tata, Nono Toni je bio najstariji stanar zgrade a ja sam bio najmlađi. Često smo se skupa vraćali iz "života". Osamdesetih su se i petogodišnja djeca igrala vani do mraka. Nono Toni je dolazio s partije karata u "Dva fažola" a ja sav prljav i umoran od cijelodnevnog ganjanja s ekipom iz ulice. Teta Lidija, Nono Toni i Barba Nino su živjeli točno iznad nas, na petom katu. Do tog petog kata ima točno 4 prozora na polukatovima koji gledaju na naš mali/veliki kvart. Išli

Zbilja dugo nisam pisao.  Imao sam često potrebu ali nekako mi je vrijeme iskliznulo iz ruku.  Zbilja se svašta dogodilo od kad Vam nisam pisao.  Jedna od važnijih stvari je da se Noa i Neo skidaju iz pelena. Ova slika će Vam najbolje pokazati kako to napreduje: Noa je napokon upao u vrtić i kroz par dana krećemo u tu avanturu s njim. Govor mu se malo poboljšao ali nažalost ni blizu koliko bi trebao. Trenutno smo na ljetnoj pauzi od logopedske terapije ali smo krenuli i s pregledima u KBC-u i jako smo pozitivni oko svega.  Noa i dalje najviše voli more i tatin Smartić (tako barem sam kaže 😂).  Ako slučajno niste čuli našu himnu smartu  Klikni TU Neo je pak zadnjih par mjeseci dobio toliki dar govora da se ne gasi hehe, priča stalno , priča puno, svakodnevno usvaja nove riječi i obožava kad mu pričam priče. Posebno voli priču o Tri jarića po imenu Gruff i priču o repi. Super je što dok mu pričam priču on dodaje paralelne radnje i likove pa ni meni nije dosadno pričati stalno iste priče