Tatin(b)Log

"razmažena djeca" :) Kad se sjetim svog odrastanja osamdesetih, kuća je uvijek bila puna ljudi i veselja. Puno se smijalo, išlo se na izlete, družilo se i redovito međusobno posjećivalo. Nitko se nije puno žalio i ako je imao problema nekako bi to ostajalo unutar obitelji i s najbližnjima bi se rješavalo. Normalno je bilo pomoći susjedima kad bi im stigla drva, kad bi netko stariji išao iz dućana uvijek si se ponudio pomoći nositi koju vrećicu. O pozdravljaju pogotovo starijih u zgradama pa i u kvartu da ni ne govorim. Odrastao sam u uvjerenju da je to normalno i ispravno i dan danas vjerujem u to. No ipak moram priznati, prvi put u mojih trideset i pet godina života ne poznajem ljude koji žive vrata do mene. Ne poznajem prve susjede i to me rastužuje, bivši su se odselili, neko je kupio stan i sada ga iznajmljuje. Ne smatram se malograđaninom koji mora sve znati i poznavati ali barem prvog susjeda ne bi bilo loše znati, ma u koliko velikom ili malom gradu živite. Prije par g

Bio je to jedan od onih dana između Božića i Nove godine kad ne znate koji je dan ni koja je godina, ali znate da je sarma za ručak. Kako je jučer bila sarma za ručak 😂, podsjetila me na ovaj tekst pa sam ga odlučio podijeliti s Vama. Noa i ja smo se ujutro brzinski spremili, spakirali pelene, kašice, žličice, bocu vode, malo ekstra robe i krenuli sređivati redom sve što je potrebno odraditi na Miniju. Može se reći da je između Noe i Minija nastala ljubav na prvi pogled. Čim ga vidi, nožice i ručice mu zaplešu od sreće. Najviše se voli igrati autićima, a Mini mu valjda djeluje kao neki njegov autić samo mrvicu veći. Kad idemo s njim naokolo, nemamo problema sa smještanjem u sjedalicu i uobičajenih drama vezanih oko  vožnje autom. Sam otvara vrata i penje se u sjedalicu, povežem ga sigurnosnim pojasevima, sjedam na vozačko mjesto, namještam retrovizor da ga vidim, palim Otvoreni i krećemo! Cijelim putem je gledao van sa zanimanjem i laganim osmijehom. Stižemo u prvi dućan, tu moramo k

Jedan dan prije par mjeseci dok sam bio na poslu, zvoni mi mobitel. Zove me Ena (supruga), što je samo po sebi čudno jer smo se nekako zbog naših poslova navikli tipkati si poruke. Čim je zazvonio mobitel prokomentiram s kolegom: Uff, sigurno neki kaos! Javljam se: daaaaa ? I odmah kreće priča: mama i ja smo u kuhinji, nešto smo spremale i Noa (stariji sin tada oko godinu i pol star) je došao kod nas otvorio vrata i iz brave je ispao “jezik” kojeg sam gurnula nazad ne znam zašto a Noa je zalupio vratima i sada smo zaključani u kuhinji! Shit, a Neo ? (mlađi sin tada oko 6 mjeseci star) Neo je u spavaćoj sobi i spava! Znači sam... I sad, zvati vatrogasce da nam razbiju ulazna vrata, kuhinjska vrata i pričuvaju Nea i oslobode njih ? Ili zvati domara, susjeda..? Ali nitko nema ključ od ulaznih u stan... Taj dan nas je sreća zbilja pomazila i to dva put! Imam zbilja super kolege! Uopće nije bilo rasprave trebam li krenuti doma ili ostati do kraja programa, dok sam još bio na telef

Na tečaju za trudnice doktor nam je prvog dana pričao o tome kako zatrudnjeti. Naravno da se nisam mogao suzdržati da ne dignem ruku i kažem: Pogledajte oko sebe, sve same trudnice, mislim da smo taj dio već savladali. Naravno, kao i u školi, cijela učionica se nasmijala, doktor me ružno gledao, a Ena se crvenjela. No, to nije razlog zašto se u našoj maloj velikoj obitelji pamti taj “Tečaj pripreme trudnica za porod i roditeljsku funkciju”. Naime, lijepo su nam rekli: Ljudi pazite, često se dogodi da mame nakon tri mjeseca od poroda kada dođu na prvi ginekološki pregled, dođu TRUDNE. Mi smo se naravno valjali od smijeha jer kako bi to netko uopće uspio. E, pa...  Tri mjeseca nakon rođenja Noe, svi troje smo išli kod ginekologice i pogodite što? Bili smo trudni!   Odmah smo se dogovorili da na drugi tečaj ne idemo, predobro nam je barba doktor prvi put objasnio kako se rade djeca, hahahaha.  Bilo nam je milijun pitanja u glavi, hoćemo li mi to moći, hoće li Noa zbog toga nešto prop

Priča o meni kao tati počinje prije neke dvije godine kada sam s Enom bio na porodu i dobio sina Nou u ruke dok su mamu šivali četrdeset pet minuta. Bila je to ljubav na prvi pogled i to ona ljubav koja je svakim danom sve jača i jača.  Ena i ja radimo i živimo u umjetničko-kazališnim krugovima i jednostavno nas je svemir spojio u pravom trenutku na pravom mjestu. U roku nekoliko tjedana već smo živjeli skupa, a nakon nekoliko mjeseci bili smo vjenčani i čekali našeg bikonju Nou.  Prije nego sam se vjenčao s Enom, sam bio u gotovo desetljeće dugoj vezi i nisam bio siguran trebam li i hoću li ikad postati tata. Najbliže što sam došao roditeljstvu bilo je kad sam dobio predivnog crnog pudla, Jazza. Uz tog kuštravog psića sam naučio puno o sebi, pa i to da ipak nisam toliko sebičan koliko sam mislio ili mi se govorilo. Kad je došao kod nas, imao je nešto manje od tri mjeseca. E sad, vjerujem da se poznavatelji pasmina pitaju kako to da sam dobio pudlu na poklon kad štenci koštaju i des

Općenito u životu je najgore imati očekivanja, očekivanja očekivano vode u nezadovoljstvo. Rijetko kad stvari ispadnu onako kako ste planirali. Mogućnost da stvari krenu neplaniranim putem eksponencijalno se povećava sa svakim novim članom obitelji. Da to potkrijepim primjerom: jednostavan plan – probuditi se i otići do dućana. Bez djece: probudiš se, opereš zube (ljudi, čuvajte zube), odjeneš se i kreneš! S malim djetetom (primjer kad si sam i s jednim djetetom): ako imaš sreće, ti si se prvi probudio, a nisi bio probuđen u doba kad dućani još ne rade i čak i pijetao spava. Dižeš se iz kreveta, brzinski ideš na wc, bacaš pogled u sobu, opereš ruke, bacaš pogled u sobu, umiješ lice, bacaš pogled u sobu i tako dalje, shvatili ste poantu. Vaš anđeo je baš danas odlučio spavati duže. Pod broj jedan – to znači da pelena neće izdržati i da će se probuditi propišan (hvala dobrim ljudima na izumu gumiranih podloga za krevet), pod broj dva – to vodi u jutarnje kupanje i pranje posteljin