Tatin(b)Log

Prošlo je svih šest mjeseci roditeljskog dopusta. Bilo je to najkraćih šest mjeseci u mom životu.  Vratio sam se na posao i to odmah u vatru, na međunarodni festival malih scena. Hvala dragoj Editi i Višnji što su mi još jednu godinu ukazale povjerenje da budem tehnički direktor festivala. Bio je to jedan zanimljiv festival, dogodilo nam se prvi put u gotovo trideset godina da nam je ansambl otkazao predstavu 38 minuta prije ulaska publike… Strašno je to što se događalo u Srbiji u zadnje vrijeme ali ovaj put ne bi htio ulaziti u tu temu i iskazivati svoje mišljenje o svemu tome.  Ako sam nešto naučio ovih šest mjeseci je da se ne isplati uzrujavati oko svega. Naravno to sam naučio nakon što sam doslovno izgorio.  Češće sam i kuhao tih šest mjeseci  Uspio sam taj novi “zen” mentalitet prenijeti i djelomično na posao, ma koliko teško to ponekad bilo. Shvatio sam i da su kolege/zaposlenici isto ponekad kao velika djeca. Samo treba pronaći taj kanal kojima doprijeti do njih. Kod Noe su to

  Ili ti ga kako sam ostao sam s djecom na SEDAM DANA i NOĆI 🙏🏼 Mama Ena i tata Saša rade poslove koji ih ponekad odvedu na višednevni poslovni put.  Noa kaže da mama radi u " stanici za pjevanje " !?!? a tata u kazalištu. Stanica za pjevanje = HNK Zajc a kazalište u kojem tata radi nije kazalište; ali ti objasni djetetu što je kulturni dom kad on tamo dolazi gledati predstave.  Ponekad i upravlja njima : Krenuo sam od Noe jer je on najstariji i već je doživio da mene i Ene nema kući po više dana. Kada je imao oko godinu dana, Ena je prvi put otišla na poslovni put, u Italiju. Nas dvoje smo ostali sami, dva momka. Bilo nam je super, tada je bio jako vezan za mene. Svejedno se jako ljutio na mamu, toliko da nije htio ni preko video poziva s njom imati kontakt. Sjećam se kad se Ena vratila s puta, taman nekih sat vremena prije nego sam ja trebao krenuti na posao. Kako je ušla u kuću tako je Noa počeo plakati, onda je Ena inače trudna do zuba počela plakati. Pa je ona htjela z

Nisam dugo pisao o vrtiću i o Noinom napretku s govorom i Neovim napretkom u jaslicama.  mama Ena, braco Mateo i braco Noa Neo je prošle godine krenuo u jaslice s godinu i 5 mjeseci i ja zbilja nisam bio oduševljen s time. Još je i ova korona poremetila sve što se poremetiti da. Tek smo ove godine, znači nakon godinu dana, prvi puta bili na roditeljskom sastanku ili kako bi se već to nazvalo za jaslice. Neo je junački podnio tu prvu godinu, puno bolje od mene. Više sam ja suza zadržao u očima nego što ih je on ispustio odlazeći u jaslice.  frajer u liftu spreman za jaslice a ovako je to izgledalo kad bi kiša padala Malo se i svemir poigrao s nama pa je od prve dvije odgojiteljice s kojima je startao u jaslicama, ostao na jednoj, pa eto od nedavno, na niti jednoj. Srećom, sve odgojiteljice koje su bile na zamjeni su divne. Barem koliko sam mogao vidjeti u tih dva puta po dvije minute u danu dok bi puštali i pruzimali djecu.  legenda Ja Zmaj sa slikovnim komentarom :) Samo da razjasnim n

Moji klinci su zbilja još jako maleni. Toliko maleni da im je naše “novo normalno”, koje je zapravo nenormalno, jedino normalno koje oni znaju.   Zadnji put sam išao sam na put krajem veljače 2020. taman koji tjedan prije lockdowna.  Noa tada još nije imao niti dvije godine, Neo je imao 10 mjeseci a Mateo nije bio ni u planu hehe Kako je ta veljača počela mijenjati svijet bilo mi je jasno u četverodnevnoj turneji bivšom jugom. Zagreb, Beograd, Sarajevo i Banja Luka. Svaki grad je na neki svoj način imao priču o kinezima koji su jeli šišmiše pa se sad širi neki virus. Sve je djelovalo kao neka jako loša šala i nismo mogli ni zamisliti kako će nam izgledati život niti za mjesec dana. Pa 19. Veljače 2020. godine sam radio koncert u rasprodanom Sava centru s 3800 duša koje su pjevale i plesale.  Bio je to prvi put da sam odvojen od Ene i djece i to odmah na 4 dana. Nije mi nikako bilo svejedno, pogotovo jer sam cijele dane bio zbilja zauzet poslom a noću putovanjem iz grada u grad. Kad bi

  Noćas nas je napustila jedna od najvećih osoba u mom životu. Moja najdraža Teta Lidija.  Čuli smo se nedavno, za njen rođendan kao i svake godine, ma koliko bili udaljeni. Pričali smo o tome kako ćemo se grliti i ljubiti kad prođe ta glupa pandemija, iako imam osjećaj da smo oboje znali da će taj trenutak nekako biti daleko. Samo nismo znali da će biti baš tako daleko.   Kad sam se s 5 godina doselio u zgradu, Teta Lidija je bila jedna od prvih osoba koje sam upoznao. Vrlo brzo smo se zavoljeli. Njen tata, Nono Toni je bio najstariji stanar zgrade a ja sam bio najmlađi. Često smo se skupa vraćali iz "života". Osamdesetih su se i petogodišnja djeca igrala vani do mraka. Nono Toni je dolazio s partije karata u "Dva fažola" a ja sav prljav i umoran od cijelodnevnog ganjanja s ekipom iz ulice. Teta Lidija, Nono Toni i Barba Nino su živjeli točno iznad nas, na petom katu. Do tog petog kata ima točno 4 prozora na polukatovima koji gledaju na naš mali/veliki kvart. Išli