Tatin(b)Log

Kad god odem na LinkedIn, dođe mi zlo.  Ipak, to je nužno zlo u današnjem poslovnom svijetu. S rastom reputacije u industriji zabave, primijetio sam kako mi strane tvrtke provjeravaju profil i iskustvo prije nego što me kontaktiraju. To je sasvim legitimno i ja sam naivno mislio da LinkedIn tome i služi, ali ne... Kao i sve danas, i LinkedIn je postao mjesto gdje razni "gurui" i influenceri svaku stvar predstavljaju kao najveće životno putovanje i lekciju. Drugačije generacije, drugačiji ciljevi Nedavno sam pročitao kako je nekoga bilo sram raditi za vrijeme studija, što me podsjetilo na srž problema današnje generacije. Svi bi odmah željeli biti barem rukovoditelji ili direktori, ako već ne mogu biti influenceri ili YouTuberi(podcasteri). Tako su mi se nedavno na natječaj za posao tehničara (početnika) javljali dečki s tek završenom srednjom školom koji traže veću plaću od mene kao voditelja s dvadeset godišnjim iskustvom.  Budimo iskreni, to je sasvim legitimno, al...

Nedjelje su obično bile dan kada se osjećala nervoza , dan kada bi se tata nakon ručka spremao za povratak u Italiju. Iako je sve bilo ispunjeno ljubavlju i šalom, ta bi se nervoza uvijek osjetila u zraku. Danas je nedjelja kada nam je mama došla na ručak, tradicionalni nedjeljni ručak, pečena kokica. Sve je naizgled isto, ali ništa zapravo nije. Osjećam neku težinu , nervozu... Nedjelje više neće biti iste. S ovog se puta tata neće vratiti, ali mi smo i dalje tu. Opet "sami". Mali Mateo je pojeo "tatinu" količinu hrane. Znam da bi s jedne strane tata bio ponosan "kako mali dobro jede", a s druge zabrinut/ljut na nas, govoreći: "Tako će si razvaliti stomak pa će biti debeo." Nasmijao sam se sam sebi razmišljajući kako su se vremena promijenila i kako ja nikada neću prevrnuti stol jer ručak nije zadovoljavajući. Zapravo sam se sjetio torte za moj četrdeseti rođendan koja nikako nije bila po mom guštu i kako je ove godine torta bila baš kako je ja...

Ako želite shvatiti bit života, ne morate čitati Tolstoja ili gledati filozofske dokumentarce. Dovoljno je da odete u najbliži dječji parkić. Tamo se, naime, odvija cijela drama ljudskog postojanja, sa svim svojim usponima, padovima i neizbježnim pelenama. Bebe i mame Parkićem dominiraju bebe. Leže u kolicima, vrište, smiju se, balave i rade sve ono što bebe rade. U tom su stadiju života svi jednaki: bezbrižni, nesvjesni i potpuno ovisni o drugima, dok mame blaženo ali zabrinuto prate svaki pokret svojeg malog blaga. Djeca Onda dolaze djeca. To su mali tirani koji trče, vrište, guraju se i otimaju igračke. Oni su na vrhuncu svoje moći, uvjereni da je cijeli svijet njihov i da im nitko ništa ne može. U toj fazi života, najvažnije je biti prvi, najglasniji i najjači. Penzioneri Na kraju, tu su penzioneri. Oni sjede na klupama, promatraju svijet i komentiraju kako je sve bilo bolje u njihovo vrijeme. Oni su mudri, iskusni i pomireni sa sudbinom. U ovoj fazi života, najvažnije je imati dob...

Dragi moji Noa, Neo i Mateo. Znam da vam je često zbunjujuće da vam tata dok ste još ovako mali pokušava svakodnevno usaditi neke vrijednosti koje sam naučio kroz život, ali vjerujem da će vam to jednog dana pomoći. Zato ću ponekad ovako samo za vas zapisati te stvari u blog da ih imate.  Četrdeset godina je iza mene, bliži mi se i četrdeset i prvi rođendan. Skoro dvadeset i tri godine sam na ovaj ili onaj način na tržištu rada. Zadnjih desetak godina i na rukovodećim pozicijama te vlasnik privatne firme (koja se zove Neo po tebi da ne zaboraviš) koja surađuje na velikim međunarodnim projektima. I bez obzira na svo iskistvo, tek zadnjih godinu dana sam počeo primjenjivati ovih 7 "pravila" koja su mi se iskristalizirala kroz sve sve godine. Zato ih sada pišem vama da ih imate, možda budete pametniji od vašeg tate i krenete ih primjenjivati ranije, za svoje dobro. 1. Nisi odgovoran za tuđu sreću. Pusti ih da budu nesretni. 2. Nisi odgovoran za to da li ljudi razumiju tvoje izbo...