Tata na roditeljskom dopustu

Postati roditelj je zbilja jedna od najposebnijih stvari na svijetu. 

Ništa te ne može pripremiti za to, ma koliko se mi zavaravali. Svašta slušamo od svojih roditelja, od prijatelja koji su dobili dijete prije nas ali nekako je to sve ipak filtrirano. Htjeli ili ne kako i pjesma kaže : "pamtim samo sretne dane". I zavaravamo se da su ti sretni dani u većini... Ali nisu. Mislim ni jedan dan nije samo loš ili dobar. Pogotovo kad si roditelj. Uvijek se tu nađu sitnice s obje strane spektra sreće. 

Trenutno sam u nekoj krizi srednjih godina, jer budimo realni, prije su kasne tridesete srednje godine nego pedesete. Životni vijek muškaraca u Hrvatskoj je 77 godina. Što znači da sam ja sa svojih 38,5 godina točno na statističkoj polovici života. I to ako me posluži sreća i zdravlje, što naravno hoće jer imam mladu suprugu i djecu pa ako je prerano napustim ubit će me hehehehehe 

mislim tko bi htio napustiti ovakvu ljepotu 

 
Baš to sa zdravljem i srećom mi je počelo paliti lampice u glavi. 

Dodatno opterećenje na psihu i neko viđenje realnosti se dogodilo krajem devetog mjeseca. Točnije na rođendan moje mame Ružice ( Enine i moje spasiteljice i najbolje bake na svijetu), 25.9., preminula je draga bivša kolegica i zauvijek prijateljica Nina Deranja.. u 51. Godini... 

Ninina podrška mi je uvijek puno značila, pogotovo u svim mojim "umjetničkim" a i ljubavnim izletima. Nikad inače ne bi podijelio našu privatnu komunikaciju ali ljudi trebaju znati koliko je divna osoba Nina bila. Znala je djelovati grubo prema ljudima koji joj nisu sjeli, znala je cijeniti svoje vrijeme i energiju. Ali kad te prihvatila u svoj krug bila je uvijek tu za tebe. Volim takve ljude i volio bi da su svi malo više kao Nina. I u svojim zadnjim danima imala je toliko ljubavi i da se oprosti od mene bez da to direktno napravi. 

Ninin odlazak nekako je završio i moju priču s Radio Rijekom, negdje u srcu. Ma koliko god mi ponekad nedostaje puštati glazbu u radijskom eteru.... 

Branka je u mirovini, Kiki, Korado, Vrks i Nina su preselili na nebeski radio i to je to. 

Moje poslovno ali još važnije psiho-fizičko odrastanje je nestalo u ljudskom obliku. Ostaju samo sjećanja. Tamo sam proveo jedanaest godina svog života od šesnaeste do dvadeset i sedme.... Možda mi je i vrijeme nakon deset godina i na sadašnjem poslu isteklo. Životno/poslovni ciklusi, dvojbe srednjih godina hehehe...

Nego vratimo se na roditeljstvo.

Ena se uz posao vratila na fax koji je u drugom gradu. Meni je dodatni posao išao super ove godine, bolje nego što sam očekivao ali naravno to znači da je i vremenski bio zahtjevniji nego što sam u startu planirao.  

ekipa s posla 😇

Od 1.11. sam na roditeljskom dopustu. Firma je zamrznuta, na stalni posao ne idem.
Hvala mojoj divnoj Eni koja mi je ustupila svojih šest mjeseci (točnije 181 dan) koji su joj ostali od Nea. 
Kad sam odlučio da definitivno idem na roditeljski dopust i kad sam krenuo skupljati papire već mi se prelomilo nešto u glavi. Toliko da sam morao uzeti dodatni tjedan godišnjeg da mi popuni dane do 1.11.  jer doslovno nisam mogao disati na poslu. A imam super posao kojeg volim, barem sam do sada tako mislio. 

Nakon par dana godišnjeg sam zaključio kako sam si umislio da mi je loše, pogotovo na poslu, pa sam se 31.10. vratio na posao na jedan dan. Htio sam dovršiti neke stvari da ne ostavim kolege na "suhom". Napisao sam sate za plaće, odgovorio na  mailove koji su čekali baš moj odgovor… Sve je bilo ok dok mi u jednom trenutku nije došlo toliko mučno da sam morao trčati na WC povraćati. Jedva sam stigao. Znači odjednom, hladan znoj, mučnina, vrtoglavica... Kao da sam se otrovao... Teturam po praznoj zgradi, većina kolega je spojila produženi vikend i mislim si: ako se sad ugušim u svojoj rigotini, kada će me netko pronaći? Koji portir mi je po rasporedu i hoće li prošetati u ovaj dio zgrade prije zatvaranja ? Moram zvati Enu da neću stići po djecu 😂 jebeni overthinking mozak.

Nazvao sam Enu, ispričao joj što se dogodilo i zamolio je da krene ranije iz Pule i ode po djecu u vrtić. 

Došao sam doma, skoro pa puzeći na četvrti kat, legao u krevet i odspavao valjda prvih 4 sata u komadu u duuugooo vremena.

Naime, kao što sam već pisao.

Gotovo pet godina već ne spavamo.

Trenutno stanje zbog kojeg ne spavamo je: Mateu izlaze donje petice... Tjednima prije su gornje...Neo ima upalu grla i na antibioticima je. Prije neku noć kad sam se vratio s puta je cijelu noć povraćao a od danas je i Noa bolestan, temperatura i povraćanje. Samo da podsjetim jer nisam već dugo pisao, Noa ima 4,5 godina, Neo 3,5 godina a Mateo će za 16 dana napuniti dvije godine. 

Neo, bubani i ja čekamo kod Doktorice

Vjerujem, iz dosadašnjeg iskustva tate koji se usuđuje pisati o roditeljstvu, da će činjenica da jedan tata koristi roditeljski dopust naići na osuđivanje. Pogotovo onih koji se navodno zalažu za "ravnopravnost" spolova. 
Nadam se da ću ovih šest mjeseci uspjeti iskoristiti najbolje što mogu za svoju obitelj ali i za sebe. Neke od želja su: 

Pisati malo više o iskustvu kako je biti "stay at home dad". 

Dovesti se zdravstveno u optimalnije stanje,  jer ako mi kao roditelji nismo dobro, neće ni djeci biti dobro. To se trebamo češće podsjetiti. 

A drugi put ću vam pisati kako smo nas četiri momka proveli sedam dana sami dok je mama bila na poslovnom putu :)

Pozdrav s roditeljskog dopusta

Tata Saša