Tatin(b)Log

Gdje smo došli kao društvo kad majka jednog tinejdžera izjavi: “Prije mjesec i pol dana je mene i majku zatočio u stanu, uzeo nam je mobitele, ključeve... Noćima smo spavali u strahu, napravili smo sve što smo mogli da se to dijete spasi.” Krivo je ovo “moderno i napredno” društvo, odgoj djece “nježne ruke”, puštanje djece da nas manipuliraju i sami sebe odgajaju jer je tako lakše. Sustavno ubijanje figure oca u svakom pogledu. Otac je od uvijek bio korektivni sustav u odgoju, otac je pojam uzroka i posljedice. Muškarci moraju biti jaki i sposobni za nasilje da bi zapravo mogli biti nježni. Jer zapravo si jak tek onda kad si sposoban za užasne stvari ali ih svjesno ne radiš i sprječava psihopate da naprave ovakve horore. Potrebni su nam ljudi sposobni da ovakve izopačene bolesnike koji ozljeđuju slabe i nemoćne stave na mjesto. Ali mi smo i to ukinuli, kod nas je zavladao “permisivni odgoj” ili društveno prihvaćeno zapuštanje onog najvažnijeg, naše djece. Kad dijete nema uzor u svojoj ...

Kad mi sinovi malo narastu volio bi imati ovakav razgovor s njima o ljubavi. Najiskrenije iz mog iskustva... Sine, jesi li znao da ćeš se vjerojatno zaljubiti tri puta tijekom svog života? Prva ljubav obično se dogodi kad si prilično mlad. S vremenom će te se udaljiti, često zbog nečeg vrlo trivijalnog. Kada pogledaš unatrag, nećeš ni biti siguran je li to uopće bila prava ljubav, ali biti će to tvoje prvo razumijevanje ljubavi... Druga ljubav je teža.  To je ona koja te uči. Dolazi s puno boli i izazova. Tijekom tog vremena naučiti ćeš puno o ljubavi ali i sebi. Što ti se sviđa i što ti se ne sviđa. Počinješ razlikovati dobro od lošeg. Postaješ oprezniji i precizniji u onome što želiš i što sigurno više ne želiš u ljubavi(i životu).  I tada dolazi treća ljubav, ona neočekivana.  U trenutku kad prihvatiš da možeš živjeti i sam... Iznenadi te rušeći sve obrane koje si izgradio. Odjednom shvatitiš da duboko voliš nekoga na način na koji nisi ni mogao zamisliti. Iznenađujuće...

Zajebano je u životu, a posebno u vezama i poslu, biti kratkovidan. Treba se potruditi vidjeti širu sliku koliko god je to moguće.  Nestvarno mi je da odrasli ljudi, profesionalci k tome, mogu ponekad biti tako kratkovidni i uskogrudni.  Nisam ni sam pametan je li moj pogled na svijet prokletstvo ili blagoslov.  Često se pitam - koju to lekciju nisam naučio da mi život donosi ciklički iste situacije i ljude.  Svakim se danom sve više borim s vlastitim korijenima i sigurnim/poznatim zonama. Siguran posao, poznati grad, poznato okruženje...  Nažalost ili nasreću, svako toliko izletim u neke "nesigurne" avanture,  toliko iznad svog poznatog okruženja i tamo plivam toliko slobodno i sretno da me iskreno bude pomalo strah. Tamo žive neki drugi ljudi i neke druge situacije i neko poštovanje koje, tek u tom trenutku shvatim, u svom okruženju ne dobivam - ma koliko se trudio.  Zajebano je to.  Pri tome ne mislim na ovu jadnu dopaminsku ovisnu vezu koju im...