Od „ne ostvaruje svoj potencijal“ do uspjeha u srednjim godinama: Kako se boriti protiv samokritike i postići svoje ciljeve?

 

Trenutno sam u nekoj vrsti krize srednjih godina, jer budimo realni, prije su kasne tridesete srednje godine nego pedesete. 

Životni vijek muškaraca u Hrvatskoj je 77 godina. 

Što znači da sam ja sa svojih 38,5 godina točno na statističkoj polovici života i to ako me posluži sreća i zdravlje, što naravno hoće jer imam mladu suprugu i djecu pa ako je prerano napustim, ubiti će me. Samo to razmišljanje o smrtnosti je jedan od znakova krize srednjih godina. 

Napisati ću Vam par crtica o meni čisto da znate s kim imate posla i da vam olakšam stavljanje stvari u kontekst. Zovem se Aleksandar, gotovo šest godina sam u braku s predivnom suprugom Enom i imamo tri sina. Ena je dvanaest godina mlađa od mene a sinovi su nam stari 4.5 , 3.5 i 2 godine. Zadnjih deset godina radim u ustanovi u kulturi kao voditelj tehnike te imam vlastitu firmu koja se bavi pomoćnim djelatnostima u izvođačkoj umjetnosti. 

Supruga Ena radi u kazalištu i trenutno završava studij opernog pjevanja. Reklo bi se da smo pravi primjer srednje klase(da ona još postoji) s prosječnim primanjima i troje djece. 

Nedavno sam prihvatio da se stvari u životu brzo mijenjaju i da ne treba suditi ljude oko sebe pa ni sebe prestrogo jer nikad ne znaš kroz što druga osoba prolazi. Dovoljno Vam je uzeti za primjer nedavne izjave Marie Kondo, autorice svjetski poznate knjige „Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život“. 

Knjiga pruža praktične savjete i motivira čitatelje da promijene svoj odnos prema stvarima i stvore mirniji i uredniji dom. Zašto spominjem knjigu o čistom domu u temi o krizi srednjih godina? E pa, autorica te iste knjige je u međuvremenu dobila troje djece i zamislite, priznala je da joj dom više nije uredan. „Da, moj dom je neuredan, ali način na koji trenutno provodim vrijeme je pravi način za mene u ovom razdoblju mog života. Dosad sam bila profesionalna organizatorica, pa sam se trudila održavati svoj dom urednim u svakom trenutku. No, sad sam odustala od tog, i to na dobar način za mene. Sad shvaćam da je za mene važno uživati u vremenu koje provodim sa svojom djecom kod kuće.“ izjavila je Marie za Washington Post. Eto, trebalo je imati hrabrosti to izjaviti, kapa do poda. 

Nekako sam se nadao kad smo napokon došli do ravnopravnosti spolova da će nam novi val jakih žena dati odgovor na klasične „muške toksične„ krize srednjih godina, sada kada ih i one doživljavaju, no izgleda da nam i dalje svima preostaje borba na individualnoj razini. 

Kriza srednjih godina se odnosi na period životnog ciklusa u kojem osoba ispituje svoj život, identitet i postignuća. Obično je povezana s osjećajem da život prolazi brzo i da nije postignuto sve što se željelo. 

Upravo u toj zadnjoj rečenici leži ključ ovog teksta.

Nije postignuto sve što se željelo. 

Mene taj tip rečenice/uvjeta prati cijeli život, još od osnovne škole kad su mi u svjedodžbe pored „motivacijskih“ četvorki upisivali: „Ne ostvaruje svoj potencijal“.

Kod nas muškaraca to vanjsko viđenje/osuda češće stvara probleme nego naš unutarnji nemir i potreba za dokazivanjem samom sebi/drugima. Jako mali postotak muškaraca će se probuditi i reći: e baš me briga za obitelj, idem si kupiti neki bjesni auto i loviti mlade komade… budimo realni. 

Kad se tako nešto i dogodi to je posljedica nekog većeg emocionalnog disbalansa, naravno tu govorim o ljudima s obitelji. 

Iz mog iskustva nakon što prođeš dvadesete i pitanja kad ćeš završiti fax, naći stalan posao, kad ćeš se ženiti i kad ćeš imati djecu, dolaze tridesete i novi pritisak. Jesi zadovoljan s karijerom, koliko zarađuješ, zašto više ne pišeš, zašto ne radiš glazbu kao prije, zašto tako i tako hraniš/odjevaš djecu itd.

Danas nam je pogotovo sve teže jer smo na društvenim mrežama i uspoređujemo se sa savršenim životom koji se tamo često prezentira i ma koliko znali da to nije istina negdje u dubini nas konstantno dovodi do preispitivanja o sebi i svojoj vrijednosti. Sve to pojačava dojam nezadovoljstva vlastitim životom ma koliko zapravo bili sretni sa svime što imamo. 

Iako imaš normalan i dobar posao zbog kojeg nećeš dobiti burn-out i omogućava ti dobar „posao-život“ balans ipak nije „dovoljno dobro“ plaćen jer: ti si sad u „naponu snage“ i moraš stvoriti kraljevstvo valjda. Onda još imaš obitelj za koju se moraš pobrinuti da je stambeno, financijski i životno osigurana i naravno tu moraš ubaciti brigu o svome zdravlju i izgledu, vježbati i dobro se hraniti i redovito ići sa suprugom na sve moguće spa weekend getawaye i to s djecom naravno jer ti ništa nije teško. 

Samo napisati ovu zadnju rečenicu mi je stvorilo više stresa nego dan na poslu i poželim stereotipno kupiti kabriolet i odvesti se u suton sa svojim predivnom suprugom ali bez djece i mobitela. Zbilja ne razumijem zašto si to radimo ali to objašnjava zašto nas mediji bombardiraju npr. Majom Šuput i njezinim putovanjima u Dubai sa svojom obitelji. Očito najviše otvaramo upravo takve članke čim ih ima toliko. Kao da nije dovoljan taj prirodni osjećaj koji svi imamo u sebi, da nam je vrijeme na ovoj planeti dragocjeno i da ga trebamo dobro iskoristiti, mi si još dodatno nabijamo probleme težeći postići neki lažni instagram život. 

Ako si još tip muškarca kao ja koji se želi posvetiti obitelji a pogotovo djeci u ovoj fazi dok su još ovako maleni jer si svjestan da će prebrzo odrasti, jednostavno si upalio sve alarme svoje okoline i smatraju te čudakom. 

Muškarac je tu da radi i zarađuje novac a ne da odgaja djecu i brine da je kuća više-manje uredna i da svi imaju nešto za jesti. Nemojte mi govoriti da nije tako jer već tri godine pišem blogove na temu roditeljstva i dovoljno je pročitati komentare, većinom žena, ispod takvih tekstova(svi smo ih čitali). Muški komentari su rijetki i češće pozitivni a oni koji nisu su, najčešće su od balavaca bez djece kojima su tipovi poput mene „beta cucki“. Kao da je neka uvreda biti nazvan muškarcem koji je odan i pruža podršku svojoj partnerici i obitelji te ima veliki prag tolerancije, nije kontrol frik i ne tuče članove HGSS-a po skijalištima. 

Ironično , ganjanje idealne sreće nas zapravo čini nesretnima. Često sam dok sam bio mlađi bio razočaran jer nešto nije pravedno, ali život ne funkcionira tako. Nećeš dobiti ono što zaslužuješ nego ono za što se zbilja potrudiš i izboriš. To mi je zapravo najteže objasniti supruzi. Život u dvadeset i sedmoj i trideset i devetoj nije nimalo sličan. Puno je tu vode prošlo ispod mosta u tih dvanaest godina. 

Iako život prolazimo zajedno, doživljaj istoga nam je doista različit. Ona je još puna nada i ambicija, kako za sebe tako i za mene. Meni su se s druge strane od kad sam postao tata jako promijenile stvari u glavi. Pogotovo kad smo dobili drugo dijete, a treće je to sve samo zapečatilo. Shvatio sam da ne moram biti "uspješan i slavan" da bi bio sretan. Samo trebam biti prisutan u trenutku u kojem jesam. Kad sam prisutan moja djeca su sretna a onda smo i mi kao obitelj sretni. Ne trebam imati veliko društvo i stalno izlaziti. Dovoljno mi je ponekad sjesti s dobrim prijateljem i popričati o životu i nasmijati se i isplakati ako treba. Radije idem na osamljenu kamenitu plažu nego na neku cool plažu s cool kafićem i glasnom mjuzom. 

Najveći izazov osim odgoja troje još jako male djece, u mojoj krizi srednjih godina je pronaći balans u tome da moja želja za komforom ne uskrati Eni doživljaje koje je zaslužila proći. Biti će to konstanta u mom životu idućih par godina. Često neću moći ići na koncerte svog kuma jer je neko dijete bolesno a Ena je na poslu ili na faxu. Morati ću odbijati poslove koji zahtijevaju veliki ulog vremena jer ne želim biti sedam dana bez svoje obitelji, jesti sendviče i spavati po hotelima. 

Moje ambicije i neka zadovoljstva će biti stavljeni sa strane na neko vrijeme da bi moja obitelj mogla napredovati i to je sasvim ok. 

Uz mlađu suprugu i malu djecu i ja ću duže ostati mlad. Proći će i ova stalna propitivanja što bi bilo kad bi bilo…Nada umire zadnja.