Prošlo je točno mjesec dana od mog TRIDESET I OSMOG rođendana !!
Trideset i osmog, čovječe.
Trebalo mi je malo da se slegnu dojmovi da bi napisao ovaj tekst.
Brinuo sam se kad sam napunio Isusove godine (33) da sam gotov, nisam mogao ni zamisliti koliko sam bio u pravu.
Bio sam “mladić”, bez djece, bez obaveza, sa super poslom, stanom s panoramskim pogledom na Kvarner, “sportskim” autom i šećer na kraju: hodao sam s dvadeset jednogodišnjim komadom hahahaha
Morao sam završiti “na križu” jer inače ne bi bilo fer.
Nismo svi stvoreni da budemo boemi. Iznenađujuće, u meni je cijelo vrijeme čučao jedan pravi obiteljski čovjek.
Tko bi rekao…
Nepune četiri godine kasnije imam divnu suprugu (onog mladog komada, još je mlada i još je komad) i ni manje ni više nego TRI SINA !! I ne, nisu blizanci ni trojke hehe
Trideset i treći je bio prekretnica a izgleda da je i trideset i osmi. Osim što mi moj Noa (najstariji) svako jutro zadnjih mjesec dana govori: dobro jutro tata Saša, imaš trideset i osam godina; mamu mu njegovu, sad je s četri godine našao dobiti dar govora. Nekako sam osjetio taj rođendan. Ne u stilu star sam i ne znam što ali nekako je došlo: nemam vremena za loše ljude, loše poslove i egotripove. Bilo tuđe ili svoje. Zadnji voz mi je da se počnem brinuti o sebi ako mislim ostati na ovoj planeti uz svoju suprugu i djecu.
Cijeli život radim poslove vezane uz ego tripove (umjetnike i lovatore) tako je i moj ego vrlo otečen kao i moj stomak hahaha Mislim čisto da bi se mogao nositi sa okolinom.
Srećom djeca su tu da ti pomognu u životu i postave te na tvoje mjesto. Osim ako imaš trideset plus i nemaš djece pa je neizbježno da kreneš na neki oblik psihoterapije ili neko drugo new ege otkrivanje “pravoga” sebe.
Uglavnom, možeš biti sretan, uspješan (po svojim mjerilima), sretan s obitelji, prijateljima, imati super hobi koji ti donosi i novac ali sve to pada u vodu jednim posjetom bolnici s vlastitim djetetom.
Mislim da sam ovaj mjesec prvi put u životu imao pravu depresiju. Srećom trajala je dan dva, ostatak vremena je bio samo neka vrsta bluesa. Ponekad život ne ide ni približno onim tokom kojim bi trebao ići i svuda se događaju neki problemi, kao da si magnet za to. Inače to nije problem ishendlati ali kad se skupi toga iz dana u dan krene te lagano ljuljati.
Kao šlag na tortu svega što se događa, Mateu se niotkud pojavila visoka temperatura, bez vidljivih drugih simptoma. U njegovom slučaju to znači direktan odlazak na hitnu (ima problema s bubregom od rođenja).
Kako smo igrom slučaja imali dogovoreni termin pregleda idući dan, otišli smo odraditi sve pretrage: krv, mokraća i naravno test na koronu da bi nas uopće primili na ultrazvuk.
Ma koliko bio Cool i ego trip, odlazak u dječju bolnicu ti slomi duh. Znam da je teško raditi s djecom a još teže s njihovim prestrašenim=nabrijanim roditeljima ali jebem mu sve, medicinski radnici , niste mesari, malo ali zbilja malo ljudskosti bi trebalo zadržati.
No to su ta očekivanja koja uvijek donose samo probleme u život.
Mateo je smio ići na pregled s jednim roditeljem (po njihovom odabiru, mama), pa kad ga doktorica, sestra i mama nisu mogle zadržati i smiriti onda se i tata smio pridružiti. Mateo je dosta jak i velik za svojih godinu i pol. Nasljedio je tatin gen otpora, pa ako vršite silu nad njim on to odmah vraća nazad, ne želi biti pokoren. Na čuđenje doktorice i sestre nisam ga na odmah jako pribio uz stol za pregled nego sam samo stavio ruke na njega i krenuo mu pjevati :
Plavi veo, zlatna žica
Nježan vjetar, mnogo ptica
Raspukla se svaka grana
Nad ulicom jorgovana…
To mu je malo popustilo otpor pa smo ga onda jadnog zalijepili kao palačinku na stol da bi doktorica mogla odraditi ultrazvuk.
Ne brinite i doktorica se čudila od kud baš ulica jorgovana. Kad je Mateo bio jako mali preminula je moja najdraža teta Lidija. Ulica jorgovana je bila pjesma koju moji mozak i srce vežu uz nju pa sam je znao poslušati kad bi mi nedostajala. Tako sam shvatio da se Mateu jako sviđa i počeo sam mu je pjevati kao uspavanku. Uvijek ga baš lijepo i brzo umiri kao kad je mene teta Lidija češkala po glavi. Iako ga na kraju teta Lidija nije stigla upoznati osim preko prozora , ulica jorgovana će mi uvijek biti veza nje i Matea. Mislim da bi joj on bio najdraži jer jako podsjeća na mog tatu i mene a nas je zbilja neizmjerno voljela, kao i mi nju.
Malo sam zalutao s pričom. Vratimo se u bolnicu. Nakon ultrazvuka i na preporuke doktorice smo se prijavili na hitnu da ga pregleda i doktor opće prakse… tu smo naravno dobili peradu kako smo smjeli s bolesnim djetetom uopće doći u bolnicu !?!? I kad su ga pregledali su nas “zamolili” da izađemo i ispred bolnice čekamo nalaze… i tako sjedimo na klupici ispred bolnice Ena, Mateo i ja ko prognanici. Nakon skoro četiri sata provedenih u bolnici oni su zaključili da nam je mjesto vani.
Srećom s Mateom je sve ok, mladi organizmi su čudo ! Brzo je ozdravio kao da ništa nije ni bilo.
Meni je taj posjet bolnici ostavio taj osjećaj nemoći i nevažnosti. I to je sasvim ok. Svi smo nevažni i prolazni i to svima kad tad postane jasno. Ali mislim da bi baš zato trebali biti LJUDI i uložiti minimalno truda da ne gazimo ljude oko sebe. Kad bi svi bili kao teta Lidija, depresija ne bi postojala i svijet bi bio predivno mjesto za živjeti.
Moram reći Noi da je sada sretan trideset i osmi rođendan plus jedan mjesec…
Neu neću ništa ni govoriti jer on me isto negdje od rođendana pita zašto imam tako veliki trbuh; od ega sine, od ega 😂
Primjedbe
Objavi komentar