Kada ćemo mi djetinjasti, naivni ljudi odrasti?
Dogodi li se to odrastanje ikada, zapravo za nas?
Koliko nas život treba zgaziti da odrastemo?
Nadam se da nikada neću morati saznati.
Gledam neke svoje face prijatelje u svojim šezdesetima i dalje su djetinjasti i gledaju život kroz ružičaste naočale. Nadam se da ću i ja tako.
Prošao je moj prvi mjesec roditeljskog dopusta...
Bio je to jedan dinamičan mjesec.
Ne onako dinamičan kako bi ljudi očekivali. Nisam se baš odmorio, nisam se baš bavio sobom, svega čega sam se ulovio je pošlo po krivu. Razbio sam : apple watch, tuš kadu, roletu u spavaćoj sobi, novi namještaj za dječju sobu je došao bez pola dijelova tako da ga nisam mogao sastaviti do kraja, razbio sam novu vješalicu za hodnik, nebrojeno puta mi je kvaka ostala u rukama…
Od 20 dana vrtića ovaj mjesec, Noa je bio 8 dana, Neo 9 dana a Mateo čak 17 dana u vrtiću.
Naravno, osim zadnjeg tjedna u pravilu su bili bolesni u različite dane. Tako da sam imao JEDAN dan kad sam imao “slobodno” jutro.
Ovaj mjesec muku mučimo s probavnim i respiratornim problemima. Kao čudo u našoj obitelji dogodilo se da je čak i Ena završila bolesna i na antibiotiku, a ja sam nekako preživio bez većih problema(ove iznad ćemo ignorirati to su samo materijalne stvari).
Nego da se vratim na pitanje s početka.
I prije nego sam odlučio koristiti roditeljski dopust znao sam da moram promijeniti stvari u svome životu. Pod stvari mislim sebe i svoj doživljaj svijeta. Iako imam 38 godina “u guzici” i dalje sam za neke stvari neopisivo naivan i djetinjast. Ponekad se sam sebi čudim kako sam uspio postati “glava obitelji”, suprug, otac tri sina, vlasnik firme i tehnički direktor festivala i ustanove u kojoj radim.
Zapravo ja kao zaigran i djetinjast lik sam zadnjih desetak godina došao do toga da ljudi doista na ovaj ili onaj način ovise o meni. Kad to stavim ovako napismeno, djeluje mi zastrašujuće.
Zapravo nije ni čudo da je ovo dijete u meni doživjelo neku vrstu burnouta u svemu zadnjih godinu-dvije.
Mozak i tijelo mi to svakodnevno govore. Nadam se da ne znate kakav je to osjećaj kada osjećate u sebi da su vam zadnji skosi prije nekog pravog sloma odbrojani ako nešto ne promijenite.
Naravno to nešto smo uvijek mi, jer možemo bježati od sebe koliko god mi htjeli ali nećemo stići daleko, gdje god bili, naši problemi će nas uvijek dostići. Pogotovo kad ih pometamo ispod tepiha.
Mene od osnovne škole prati jedna rečenica: “ne ispunjava svoj potencijal”. Predivno motivirajuće zar ne?
Htio, ne htio, ta rečenica mi se zapekla u mozgu, dan danas. Konstantno postoji osjećaj da moram sve napraviti bolje i biti bolji i da ništa što sam postigao nije dovoljno dobro. To zapravo paralizira. Najgore je kad si to osvijestiš i više puta u životu si se trgnuo od toga i napravio nešto što te zadovolji i budeš zadovoljan sa sobom ali ipak nekako se vratiš u te neke loše rutine, začarani krug visoko funkcionalne anksioznosti…
Djetinjstvo, ono iskreno i bezbrižno, su mi prekinuli rat i početak škole, sve u istoj godini. Bio sam dijete koje je obožavalo biti vani, već s četiri godine su me mama i tata puštali da idem “sam” van se igrati sa starijim prijateljima u kvartu (u Rijeci, u starome gradu, osamdesetih…).
Svi koji su bili osamdesetih u Rijeci znaju što to znači.
Peti rođendan sam dočekao na Rastočinama, tu smo se preseli jer: stari grad osamdesetih hahaha.
Već tada sam smio biti vani, u vidokrugu balkona, do mraka. Tata bi fućnuo s balkona kad me ne bi vidio i ja bi se nacrtao na prvom redu Porečke ispred našeg balkona brzinom munje. Znam da su to bila druga vremena i sve ali mi smo zbilja stalno bili vani. Na asfaltu, u šumi radili kućice, s biciklima otkrivali sve veći i veći dio kvarta. Kad je došlo vrijeme za školu roditelji su odlučili da ostanem još jednu godinu doma, rođen sam sredinom godine pa možeš birati kada krećeš u školu.
Tu godinu “poštede od škole” dan danas pamtim kao jednu od najljepših godina života.
Družio sam se s ekipom iz kvarta, kod Tete Lidije i Barba Nina sam učio igrati karte, podsvjesno talijanski (fiumanski) i puno životnih mudrosti.
Kada bi tata došao s posla iz Afrike vodio bi me u shopping u Trst, prvo garderoba za sezonu koja slijedi i za kraj u dućan s igračkama na dva kata !
Kakvo je to veselje bilo! Sve to je nekako nestalo s početkom škole.
Osim što je razigrano dijete poput mene teško prihvaćalo da mora sjediti na miru par sati u danu, već nakon nekih dva tri tjedna škole ispred riječke luke su se pojavili brodovi mornarice JNA s uperenim topovima prema Rijeci. Kao prvašići vježbali smo bježanje u sklonište koje se nalazi pored školskog igrališta. Meni je to sklonište već bilo poznato jer sam tu najljepšu godinu života sa starijim dečkima iz kvarta istraživao to isto sklonište. Pravili smo se da smo Goonies-i. Dečki su napravili baklje od starih krpa i štapova i tako smo “istraživali” tunel koji vodi neopisivo daleko, ah ta dječja mašta.
Neću nikad zaboraviti dan u školi kad smo vježbali odlazak u sklonište u slučaju da se oglasi uzbuna.
Razrednica nam je rekla da ćemo čuti sirenu, pa da se složimo po parovima i mirno prateći nju krenemo putem skloništa. Tako je i bilo, savršeno smo to odradili, išli smo mirno, slušali smo sve upute. Problem je nastao kad smo se vratili nazad u razred i nedugo nakon toga se opet začula sirena! Mi smo se krenuli smijati kako je domar smotan, pa sad smo odradili vježbu !
Kako je nastala panika kad je učiteljica shvatila da to nije vježba jer se sirena čuje svuda.. ništa više od onoga što smo netom prije vježbali nije bilo tako, svi smo trčali kao muhe bez glave. U skloništu nas je učiteljica krenula brojati da vidi jesmo li svi stigli i u tom trenutku stiže moja mama Ružica, kao moj privatni superheroj! Kako živimo doslovno do škole došla je po mene da idem s njom u sklonište u našoj zgradi, što sad kad razmislim iz pogleda sigurnosti i nije imalo nekog smisla. Ali to “školsko” sklonište je i dalje bilo vlažno i mračno kao kad smo prije par mjeseci mi Gooniesi bili u njemu. Trenutak kasnije trčimo preko ceste, ulazimo u našu zgradu, skoro svi susjedi su već u skloništu, osim najstarijeg susjeda. Naime tata od Tete Lidije, Nono Toni (u svojim kasnim osamdesetima) se ne želi spustiti u sklonište, a živi na zadnjem katu zgrade. On je već preživio dva svjetska rata, ne znam više koliko država (a živio je skoro cijeli život u Rijeci) i nije bio impresioniran uzbunom.
Rekli su mu da mora u sklonište jer živimo blizu vojarne (tko u Rijeci nije živio blizu vojarne u to doba?) I da su avioni blizu. On je pitao: ka de su ti avioni ? Kod Delnica Nono Toni, kod Delnica su već. A Nono Toni ispali k’o iz topa : Ma hote vrit! Kakovo sklonište, ma ka de su Delnice!!
Njemu je to tada bilo daleko od Rijeke!
Dan danas kad prolazim pored Delnica se sjetim Nono Tonija i promrmljam ispod brka: MA KA DE SU DEELNIIICE ! Hehehe To je taj djetinjasti dio o kojem Vam pričam. O Pogrebima bolje da ni ne krenem, meni bi trebalo zabraniti odlazak na takva stresna “događanja”. Odmah mi se pali obrambeni mehanizam, a to je u mom slučaju nažalost humor, crni humor naravno…
I nakon svega toga ne mogu zamisliti da mog Nou od četiri i pol gotovo pet godina danas pustim samoga van… Što se dogodilo? Pa ja sam na toj istoj cesti odrastao, svi smo preživjeli, vozili smo bicikle, padali smo s bicikle, stabla ma sa svega. Došao bi doma, dobio flaster i hajde nazad. Ja čak nisam imao vremena doći doma jest! Nego bi mi mama s balkona u košarici spustila sendvič, Čokolino ma što god. Zbilja sam imao a i dalje imam super mamu hehe ja bi svojima danas rekao, mrš u kuću na ručak hehehe. Bio bi bio vani do zadnjih zraka sunca, došao bi doma tako umoran da bi odmah zaspao a mama bi me u krevetu oprala. I od takvog djeteta dobiješ čovjeka od trideset i osam godina koji je ovaj mjesec jedan dan bio vani a da nije bilo do vrtića i nazad…
Možda ona priča s početka ipak ne vrijedi, izgleda da sam odrastao i to ne baš kako treba.
Primjedbe
Objavi komentar